Za razliku od SAD, Crna Gora ne nosi teret nasljeđa istorijske sramote, kakav je, recimo, robovlasništvo. Nadam se da se Crnogorci neće opredijeliti za cinizam, već da će doći do odluka koje će donijeti lijepu budućnost. Moja najiskrenija želja za narod te veličanstvene zemlje, u čije biće su utkane riječi pravo, čast i sloboda jeste da ne ispušta slobodu, pravičnost i dostojanstvo vlastite zemlje, a FCJK je među temeljnim institucijama po kojoj se Crna Gora u svijetu prepoznaje kao takva kultura.
Piše: Akademik prof. dr Mark L. GRINBERG (Kanzas, SAD)
Dok pišem ove redove, proslavljam tridesetogodišnjicu svog akademskog angažmana. Aktuelna situacija s pandemijom COVID-19 spriječila me je da dođem na Cetinje i proslavim još jedan važan jubilej – desetogodišnjicu osnivanja FCJK.
Među onim sam srećnicima koji su se, od vrtića do doktorata, obrazovali zahvaljujući javnim školama. Kada sam 1990. godine prihvatio ponudu Univerziteta u Kanzasu da budem predavač na katedri za slavistiku, obuzeo me je osjećaj ponosa što ću kao humanista doprinositi dostupnosti obrazovanja za one koji ga zaslužuju, ali ne mogu da ga priušte. Bilo je to vrijeme u kojem su vrhunsku reputaciju američkog obrazovnog sistema opravdavali zavidan nivo kvaliteta i inovativnosti. U određenoj mjeri je to i dalje tako, ali, uzevši u obzir neke aktuelne trendove, brine me da li će takav ugled ostati opravdan. Naime, iz godine u godinu razočarano posmatram kako se naše školstvo srozava pod pritiskom „svete“ privatizacije, dok se u javnom diskursu svako javno dobro diskredituje. Prateći kontinuirano smanjivanje budžeta za obrazovanje uz uvećavanje školarina, svaku od svojih trideset profesorskih godina doživio sam kao ličnu i krizu humanističkih nauka. U posljednje vrijeme, povlačenje javnog novca iz obrazovnog sektora dostiglo je razmjere elementarne nepogode. Neke dijelove mog univerziteta je rečena nepogoda zaobišla, te su ostali „zdravi“. Posrijedi su poslovni i inženjerski fakulteti, koji se mogu pohvaliti korporativnim sponzorstvima i bogatim donatorima, mahom bivšim studentima. Pred odlazak u penziju, moj kolega, predavač na fakultetu za poslovne studije s kojim me je zbližila zajednička ljubav prema jezicima i putovanjima, povjerio mi se da na njegovoj katedri podučava samo jedno: kako izvući novac iz tuđeg novčanika. I ništa drugo. Veza između redukcije javnog finansiranja školstva i opasne društveno-političke situacije u SAD je neposredna i neporeciva: s predsjednikom koji svojim hiperkapitalističkim mjerama, klovnovskim ponašanjem, siledžijskim manirima i prevarantskim manevrima uništava vlastitu zemlju, od respektabilne velesile postali smo predmet podsmijeha na međunarodnoj sceni. Ko proda dušu za novac i komodifikacijom obrazovanja izazove moralni slom društva, ne može se nadati drugačijem ishodu. Opijeni iluzijom da se sreća osvaja sticanjem materijalnog bogatstva, sad cvrčimo na pogrebu ideje solidarnosti, srljajući u katastrofu. Veliki Džon Stajnbek je taj naš autodestruktivni mentalitet odlično sumirao frazom da svaki siromašni Amerikanac sebe vidi kao ,,privremeno osramoćenog kapitalistu“.
Mladi
Svake godine je sve manje mladih ljudi koji se opredjeljuju za studije jezika i, uopšte, humanističke nauke. Nije da ih to ne zanima, naprotiv! Interesovanje je veće nego ikad, ali su i školarine iz godine u godinu sve veće dok platežna moć uveliko opada, pa roditelji insistiraju da se njihova đeca okrenu lukrativnijim profesijama, nečemu što će osigurati posao sa visokom zaradom. Takav sistem proizvodi bezdušne ljude. Obrazujemo čitave generacije pretvarajući ih u automate koji znaju samo jedno: kako se prilagoditi tržištu i unovčiti suvu vještinu. Društvo sada obiluje takvim ,,akademcima“. To su strojevi obučeni za potrebe korporacija, jeftiniji su i podložniji kontroli od dobro obrazovanih ljudi sa integritetom i sposobnošću za promišljanje.
Da ne budem pogrešno shvaćen: ne pokušavam idealizovati humanistiku, svjestan sam problema koji je iznutra potresaju. Recimo, aktuelan je uspon jedne strukture koja baštini tzv. ,,kulturu izopštavanja“ (cancel culture), koja humanistiku nastoji svesti na servis ideološke ortodoksije. Njeni protagonisti su ostrašćeni zaštitnici političke korektnosti. Njihova taktika defamiranja ishoduje u otpuštanju s posla i društvenom izopštavanju svih onih koji se usuđuju na kritiku uniformnih, jednoobraznih shvatanja. Sve to doprinosi toksičnoj atmosferi u društvu, đe je dijalog u sve većoj mjeri sputan. Ironija sudbine je što se istim sredstvima za kojima poseže današnja liberalna ljevica tokom Drugog svjetskog rata koristila ondašnja desnica kako bi uklonila nepoželjne etničke manjine iz javnog života. Istorija nas uči da takva sredstva donesu kratkoročnu korist onima koji za njima posežu, a dugoročno naude čitavom čovječanstvu.
Stigmatizacija
U Crnoj Gori je očigledna snažna tendencija stigmatizacije intelektualaca koji nastoje afirmisati crnogorski jezik, pa moja podrška misiji FCJK ne bi trebalo da ikoga iznenađuje. Svjestan sam da kritizeri koji takvu misiju tupo etiketiraju kao nacionalizam imaju velik društveni uticaj. Mislim da takvima promiče složenost tog naučnog angažmana, karakterističnog po nastojanju da se izučavanjem nacionalne baštine postigne njeno dublje razumijevanje. Humanistička misija cetinjskog Fakulteta crnogorsku kulturu nesumnjivo čini otvorenijom prema svijetu – Crnogorce približava drugima, ujedno učvršćuje njihovu samosvijest.
Crnogorska samosvijest je istorijski potvrđena i svaka njena relativizacija je krajnje neozbiljna. Iako ima skeptika koji pojmu nacije kao ,,zamišljene zajednice“ (Benedikt Anderson) prilaze sa zadrškom, smatram da se značaj koji ta misaona kategorija ima u konstituisanju jednog koherentnog entiteta kakav je država ne može poreći. Crna Gora, uz sve njene unutrašnje različitosti, jedinstvena je geografska i društveno-politička cjelina, čija je državotvorna tradicija potvrđena u prošlim vjekovima, a obnova nezavisnosti na demokratskom referendumu 2006. To je zemlja s autentičnom socijalnom konfiguracijom, koju odlikuje pluralizam etnija i njihova mirna kohabitacija. Smatram da je za njenu budućnost od krucijalne važnosti da se ne odriče interkulturalnosti kao temeljne vrijednosti. Uz dublje razumijevanje sebe same, ta zemlja će svoju autentičnu raznolikost tretirati kao bogatstvo a ne kao limitirajući faktor, što bi se, pored ostalog, pozitivno odrazilo na odnose sa suśedima i na proces integracija. U tom smislu, vjerujem da je FCJK, kao baštinik nacionalne kulture i njenog multikulturalnoga bitka, ustanova od ogromnog značaja.
FCJK nastoji usavršiti studente u usmenom i pismenom izražavanju, razviti u njima sposobnost za kritičko mišljenje. Takođe, nastoji im prenijeti temeljno znanje o crnogorskom jeziku i književnosti, nacionalnoj tradiciji i identitetu. Rečeno znanje nije tek samodovoljan skup informacija već predstavlja osnov za samorefleksiju, za utvrđivanje mjesta nacionalne kulture u svijetu kojem pripada, promišljanje o njenoj vrijednosti i značaju za čovječanstvo. Impresivna izdavačka djelatnost, kao i mnoge druge aktivnosti na FCJK koje okupljaju i domaće i inostrane mislioce, uvjerljiv su dokaz posvećenosti pomenutoj misiji. Takav angažman predstavlja suštinu humanističkih nauka: razumjeti vlastitu ulogu i svrhu u svijetu u kojem živimo, utvrđivati, kritički sagledavati i unapređivati vlastiti identitet kroz odnos s Drugim, bez predrasuda prema Drugom, uz uvažavanje različitosti.
S obzirom na to da ne živim u Crnoj Gori, moj akademski angažman na polju montenegristike održavaju povremene pośete toj zemlji te, zahvaljujući novim tehnologijama, redovna komunikacija s prijateljima i kolegama preko okeana. Naravno, bitan dio pomenutog angažmana je i čitanje, koje mi pomaže da razdvojim žito od kukolja i muziku od buke. Upravo čitalačko iskustvo dovelo me je do uvjerenja o neporecivoj autentičnosti crnogorske kulture i njenom izvanrednom razvojnom kapacitetu, koji se ogleda u raskošnoj tradiciji interkulturne razmjene, takoreći u jedinstvu u razlikama koje zaokružuje jedan identitet. U tom smislu, Crnu Goru doživljavam kao dragulj evropske civilizacije. Takav njen karakter opredmećen je u posve unikatnoj kulturnoj baštini i zavidnoj književnoj tradiciji. Da nijesam naučio crnogorski jezik, nikada ne bih naišao na mudre riječi Branka Sbutege (koje, prema mojim saznanjima, još uvijek nijesu prevedene na engleski):
Svijet smo ti i ja, sva naša ukupnost koja nas konstituira i sva naša konstitucija koja nas čini različitima. I ako nas već nešto čini raznovrsnima, to je želja u tebi da budeš i želja u meni da budem. I sve što nas čini harmoničnim u bilo kojem suodnosu jeste jedan skromni zahtjev: ,,pusti me da budem“, koji nužno uključuje jednu drugu rečenicu cjelovitog pristanka: ,,Puštam te da budeš“.
Svi mi – svejedno jesmo li Amerikanci, Crnogorci ili neki treći – imamo ljudsku obavezu da razmislimo o riječima mislilaca poput Sbutege. Ne da ih učimo napamet, već da ih preispitujemo. Američka Deklaracija o nezavisnosti, koja je pisana u doba prosvjetiteljstva, ima jednu temeljnu misao: „Svi ljudi su stvoreni jednaki“. Ovu grandioznu misao Tomasa Džefersona danas je dužan da zna svaki američki školarac. Ali njeno prosto memorisanje nije dovoljno! Ne smijemo dozvoliti intelektualnu lijenost i komformizam, čime puko pamćenje i ponavljanje bivaju dostatni. Edukacija je tekuć, nezaustavljiv i nedovršiv proces, u kojem je statična i komforna pozicija vječitog i nekritičkog ponavljanja formula nedopustiva. Potrebno je da mlade ljude koje obrazujemo iznova stavljamo u neudobnu poziciju reinterpretacije dobrih ideja iz prošlosti, njihovog novog čitanja, suočavanja starih mudrosti s novom realnošću i njenim potrebama. Na taj način davnim dobrim idejama obnavljamo svježinu, činimo ih vitalnim i upotrebljivim u novim okolnostima.
Regresija
Skorašnji događaji u mojoj zemlji pokazuju da smo mi odustali od novog čitanja naših svijetlih tradicija, u čijoj srži su prosvjetiteljski ideali slobode, bratstva i jednakosti. Ove ideale potisnuli su egoizam, cinizam i pohlepa. Zapuštajući naše prosvjetiteljsko nasljeđe, prepuštajući ga čeljustima niskih poriva, doprinijeli smo opštoj društvenoj regresiji. Sad su rezultati tog zapuštanja vidljivi golim okom, a među najvidljivijima je kriza obrazovnog sistema. Iz svega toga korist su izvukli jedino ljudi poput Trampa, koji nas sad, u trijumfnom maršu cinizma i sebičnosti, ubjeđuju da su humanizam i požrtvovanost za drugog stvari vrijedne prezira. I eto, došli smo do toga da je Bijelu kuću nastanio demon koji javno naziva luzerima sve koji odstupaju od njegovih uskih nazora: od istaknutih ličnosti koje ukazuju na normalizaciju praksi koje potkopavaju naše društvo, bilo da je riječ o kršenju ustava ili o narušavanju elementarne pristojnosti, do heroja Drugog svjetskog rata, palih u borbi protiv nacizma. Baš nekidan je naš skaredni predśednik Kosovo označio bliskoistočnom državom. Mislim da od toga nema očiglednijeg pokazatelja da je našem obrazovnom sistemu potreban oporavak.
Nadam se da Crna Gora neće poći istim putem samouništenja. Za razliku od SAD, ona ne nosi teret nasljeđa istorijske sramote, kakav je, recimo, robovlasništvo. Nadam se da se Crnogorci neće opredijeliti za cinizam, već da će doći do odluka koje će donijeti lijepu budućnost.
Moja najiskrenija želja za narod te veličanstvene zemlje, u čije biće su utkane riječi pravo, čast i sloboda jeste da ne ispušta slobodu, pravičnost i dostojanstvo vlastite zemlje, a FCJK je među temeljnim institucijama po kojoj se Crna Gora u svijetu prepoznaje kao takva kultura.
(Autor je glavni urednik Enciklopedije slovenskih jezika i lingvistika)
FAKULTET ZA CRNOGORSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST
FCJK
MARK L. GRINBERG