Piše: Dubravka Jovanović
Izbori opet. Kad prije? Kao da su juče bili. Tolikom forcom da više običan “mali” čovjek, pa ni onaj ČOVIK IPO ne zna u kojim gradovima se održavaju, parlementarni ili lokalni.
Koji po redu od kad je arivalo “oslobođenje”?
Od kad je rasfreškalo na sve bande. I od kad krstače niču od Bijele do Lovćena, kako su naumili oslobodioci i njihovi donatori, mentori, popovi, inostrani političari i njihove sluge.
U zalazu vrelog ljeta opet do škatula glasačkih, narode dobri i po malo pošteni, pa kom opanci, kom obojci.
Opanci se znaju kome, i tu ne vidim problem.
Vazda su tancali u srbijanskom kolu, sve u šesnaest i ostali uz sitan vez Lajkovačkom prugom i vojvode i pipuni i rozi i bijeli.
Samo su mijenjali koreografe od Miloševića, Mladića, Dodika, Šešelja, do Vučka brata Alibabe i njegovih 40 razbojnika.
Nego što ćemo sa onima iz crnogorskoga ORA oj-ha?
Onima što su do juče sa bandijerama u kolonama i protestima bili glasni i fišćali i patriotizmom se kitili.
Od majice do auta.
Onima što su preko noći u škuribandu promijenili monturu /odijelo/ i za početak poziciju na listama odborničkim a kasnije, shodno glasovima i za fotelje po općinama i parlamentima, uskočili u nove gaće i košulje, s novim kapelinima i obilježjima, simbolima i ideologijama uz novi nacion.
Preko noći Srbija im je majka. Zna se ko je tata. Brata i sorelu ne moraju ni imati, ali mjesto u ministarstvima, po opštinskim sekretarijatima, javnim preduzećima, moraju, naravno. Po zasluzi i po preletu. Po onoj ko više i brže preleti dobiće veće mjesto.
A do samo dan, dva, da ne rečem minut, dva, zavisi od ponude, bili su ljuti neprijatelji.
Jedni konta drugoga. Pokarani, samo što se ne pobiju đe se vidi i đe se ne vidi.
Ispljuju se sočno. Potom jedni drugima vade šporkecu/prljavštinu/ od prađeda naovamo.
A onda u amore. U zagrljaj “bratski”, kao da ništa nije bilo.
U koalicije do pobjede jer su najbolji, jer su prosvijetlili, jer je rasfreškalo, osvježilo s njima kao ni sa kim do sad i po sad.
U Kotoru gradu
U rodnom gradu Kotoru, kralju gradova crnogorskih, u kome vijek vijeku predaje ljepotu, kulturu, tradiciju, patinu, mistiku, ezoteriju, onako s bande posmatram. Gledam, čitam i umirem od smijeha.
Ko s kim. Ko koga i za koga, zbog koga?
I poslije toliko đireva, leta i preleta, ideologija sa rukama posred srca, sa podignutim palčevima i kliktanju – Milo Milo, po pravilu ko će jače, da ga čuje visoki prezidente kad dođe u Kotor i da mu pruži ruku. Istina ne često i ne koliko je trebalo. Slušao je Milo upravo ove današnje patriote što su kao tice selice po novim partijama, strankama “građanskim” listama.
E danas dakle, poslije toliko ljubavi prema Crnoj Gori sa ponavljam rukom na srcu, danas na vrh čela, posred kokarde.
Da li ih je, ili će ih ikada biti je stid? Uvijek se pitam od kakvog materijala i kojom tehnikom su stvarani oni koji su danas u jednoj, sjutra u drugoj partiji.
Pa u trećoj, petoj i u nedogled radi svoje i stolice svojih bližnjih a i daljnih. Jer svi mogu u direktore, sekretare, zamjenike, u odbornike, poslanike, ministre, predsjednike.
Pa se pljuju pa se kunu , pa se miju, pa se biju.
Nekada komunisti, socijalisti, anarhisti, ateisti, suverenisti. Danas stoje iza krstača iznad Bijele, Risna, Tivatske prevlake, Rumije i sramote potonjega nauma njihovoga. I tate im beogradskog i popa im srpskog, ali vjerujem nikada neostvarenog iznad Lovćena.
Zaboravili su da luča tamo zna neprijatelja da zaslijepi.
Zato vas dragi moji prijatelji, za koje zasigurno znam da kad volite svoju domovinu volite je srcem i znanjem i pjesmom i genom i domom i grobom predaka, INTERNACIONALOM na izbore ove pozivam!
Ustajte prezreni na svijetu
Svi sužnji koje mori glad
To razum grmi u svom gnijevu…..
Neka bude ljudski rod!
