Piše: Tijana Lopičić
Svjedočimo nizu kontroverznih izjava mitropolita Crkve Srbije Joanikija koje propagiraju velikosrpsku ideologiju, negiranju crnogorski identitet i prisvajanju crnogorsku kulturnu baštinu. Takvi postupci predstavljaju oblik kulturnog genocida nad Crnogorcima i dio su šire strategije hibridnog rata koji se vodi u Crnoj Gori.
Naime, u odgovornim državama postoje strategije za suzbijanje hibridnog rata, te bi u sličnom slučaju Ministarstvo kulture blagovremeno reagovalo kako bi zaštitilo kulturnu baštinu te zemlje. Ostaje pitanje: šta konkretno preduzima crnogorsko Ministarstvo kulture? Nažalost, sudeći prema dosadašnjim nereagovanjima, odgovor se sam nameće – ništa.
Zato je osilio Joanikije, kao vjerni vazal strane države, da dobija zamah u propovijedanju i propagiranju velikosrpskog šovinizma. Time ne samo da djeluje protivno crkvenim kanonima već i otvoreno promoviše etnofiletizam.
Ministarka kulture Tamara Vujović u službi SPC
Kako je propagiranje ovakvih narativa jedna od glavnih agendi Crkve Srbije, Vaseljenska patrijaršija je odavno trebala izreći anatemu u skladu sa crkvenim kanonima. Kroz takvu ideologiju, Crkva Srbije je doprinijela i doprinosi širenju velikosrpskog šovinizma koji je, između ostalog, pružio ideološko-duhovnu podlogu za genocid u Srebrenici.
Koliki se samo nivo „oštroumnosti“ krije u nedavnoj izjavi kada je Joanikije konstatovao sljedeće „Pitaju možeš li istovremeno biti Crnogorac i Srbin? Pa možeš, možeš istovremeno biti i stric i ujak“.
Ovakva analogija je zaista apsurdna, poput pokušaja da jabuku proglasimo kruškom, a potom zastrašujemo jabuku tvrdnjom da će joj „živo meso otpadati“ zato što je svjesna da je jabuka, a ne kruška.
Potom navodi da je u doba kralja Nikole Petrovića zvanično po tom pitanju stav bio – Crnoj Gori većina naroda su po narodnosti Srbi, a svi su Crnogorci po svojoj državi, po državljanstvu.
Joanikije Mićović i njegov politički podanik Andrija Mandić
No, Joanikije očigledno zanemaruje činjenicu da su Crnogorci postojali mnogo prije kralja Nikole i prije srpskih projekata poput Načertanija (1844) pod kojim je započelo srbovanje i Nikolina propast. Nije crnogorski identitet nestao ni pod uticajem narednih velikosrpskih projekata, poput Homogene Srbije (1904), Memoranduma SANU (1985) ili današnjeg projekta „srpski svet“.
Zaista je intrigantno čitati pismo Ilije Garašanina iz 1866. godine, kojim daje precizne instrukcije srpskom agentu Milanu Piroćancu o strategiji prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, uz stalno insistiranje na tome da se o Crnogorcima i Srbima govori kao o jednom narodu, te da ne pokazuje prezrenje prema crnogorskim običajima.
Pitam se, od koga li je slično „inspirativno“ pismo dobio Joanikije, pa nas sada zabavlja ovakvom „oštroumnošću“? Žalosno je što ovakve notorne gluposti nailaze na veoma plodno tlo kod sljedbenika koji su ili slijepi vjernici sa odsustvom kritičkog promišljanja ili su, zbog nedovoljnog obrazovanja u određenim oblastima, lak plijen za indoktrinaciju velikosrpske mitomanije.
Samo nekoliko dana kasnije na zvaničnom sajtu Crkve Srbije najavljena je emisija o štampariji Crnojevića: "Kako su Srbi na Cetinju odštampali prvu ćiriličnu knjigu na svijetu u 15. vijeku".
Kako su Crnojevići treća crnogorska dinastija, čiji je doprinos bio ključan u utemeljenju savremene crnogorske države, pozivam Ministarstvo kulture da uputi protestnu notu Crkvi Srbije. Ova nota treba da osudi kontinuirane pokušaje posrbljavanja Crnojevića i Crnogoraca, čija je matična država Crna Gora, kao i pokušaje prisvajanja crnogorske kulturne baštine pod lažnim velikosrpskim narativom.
