Portal Aktuelno već godinama ne prestaje da bude meta raznih hajki, a najučestalije su one koje se sprovode preko pravosudnih organa putem SLAPP tužbi.
O progonu i cenzuri koja se nad našom medijskom kućom sprovodi preko Osnovnog suda u Kolašinu, pišemo već duže vremena, ali sada se ta praksa preselila i u Podgoricu.
Osnovni sud u Podgorici nedavno je donio prvostepenu presudu po kojoj je naša medijska kuća dužna da isplati iznos od 2.000 eura novinarki u pokušaju, dopisnici Vijesti iz Kolašina Dragani Šćepanović, na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava ličnosti - prava na čast i ugled.
Uz novčanu kaznu, Osnovni sud u Podgorici donio je nečuvenu cenzorsku odluku po kojoj se Portal Aktuelno obavezuje da ukloni sedam tekstova u kojima se reskrinkavaju brutalne laži „novinarke“ Šćepanović.
Ovakva presuda Osnovnog suda u Podgorici ne iznenađuje, jer je naša medijska kuća već godinama izložena reketaškom teroru koji se protiv nas sprovodi preko sudova.
Inače, Šćepanovićka već duže vremena izigrava žrtvu i iznosi javne klevete da je Portal Aktuelno „targetira“ i da je zbog našeg pisanja pretrpjela duševne bolove. Ova individua takođe optužuje našu medijsku kuću za svoje psihičke probleme, iako o njoj nijesmo napisali slova već mjesecima nakon što je prestala da iznosi laži i klevete o ski turizmu i investicijama u Kolašinu.
Dopisnica Dragana Šćepanović: Izigravanjem žrtve "očarala" sud
Portal Aktuelno je unaprijed osuđen upravo zbog ovakvih licemjernih ispada osobe koja izigrava žrtvu, da bi prikrila činjenicu da smo raskrinkali sve laži koje je godinama iznosila. Međutim, jasno je da sud pod uticajem javnih pritisaka i raznih grantoprežačkih lobija, presuđuje tako što jeftinu patetiku i prenemaganje stavlja ispred istine i činjenica.
Ako prevaziđemo veo lažne patetike, čitaoci Portala Aktuelno shvatiće da je svaka tvrdnja iznešena u našim tekstovima vezanim za „dopisnicu“ i njen rad zasnovana na činjenicama koje, uprkos pokušajima diskreditacije, nikada nijesu demantovane – ni od strane Šćepanovićke, ni od strane drugih lica pomenutih u tekstovima.
Stoga je naš advokatski tim uložio žalbu na ovu sramotnu presudu koja samo podstiče razne lažove i profitere na lažnoj ugroženosti da nastave sa svojom klevetničkom praksom.
Žalbu našeg advokatskog tima prenosimo u cjelosti da bi ostala kao svjedočanstvo o progonu preko kompromitovanih sudova, kojima je prenemaganje i izigravanje žrtve iznad istine i činjenica:
Presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je nerazumljiva, protivrječna sama sebi i razlozima iste, u presudi nijesu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni nejasni su i protivrječni, o odlučnim činjenicama postoji protivrječnost između onoga što se u razlozima presude navodi, sadržine zapisnika i dokaza iz spisa predmeta.
Smatramo da je osporena presuda zasnovana na bitnim povredama Ustava i zakona, te da njeno donošenje predstavlja nezakonito i neosnovano ograničenje prava na slobodu izražavanja garantovanog članom 47 Ustava Crne Gore i članom 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima.
Povreda prava na slobodu izražavanja
Presudom se ozbiljno zadire u pravo tuženog na slobodno izražavanje mišljenja i informisanje javnosti. Evropski sud za ljudska prava je više puta istakao da novinari i mediji imaju posebno važnu ulogu u demokratskom društvu, te da i pored dužnosti da poštuju prava drugih, uživaju slobodu da izvještavaju o pitanjima od javnog interesa, pa čak i uz izvjesnu dozu pretjerivanja ili provokacije. . Ustav Crne Gore (čl. 47) i Konvencija (čl. 10) dozvoljavaju ograničenja slobode izražavanja samo ako su propisana zakonom, imaju legitiman cilj (npr. zaštitu ugleda drugih) i neophodna su u demokratskom društvu. U konkretnom slučaju, takvo ograničenje nije bilo neophodno niti opravdano, jer sud nije ponudio “relevantne i dovoljne” razloge za miješanje u slobodu izražavanja, niti je pokazao da je sporna mjera proporcionalna legitimnom cilju. Ustavni sud Crne Gore je u svojoj odluci povodom sličnog slučaja (predmet “Dan” po ustavnoj žalbi lista zbog presude za klevetu) jasno naveo da razlozi iz presude nijesu bili dovoljno ubjedljivi da opravdaju zadiranje u pravo na slobodu govora. Naime, nacionalni sudovi su dužni da pri ograničenju izražavanja uspostave pravičnu ravnotežu između tog prava i prava druge strane na ugled i čast. U ovom predmetu prvostepeni sud takvu ravnotežu nije ni pokušao uspostaviti. Prema praksi ESLJP, nedostatak dovoljno uvjerljivog obrazloženja i nepriznavanje važnosti slobode štampe u raspravi od javnog značaja dovodi do zaključka da miješanje države nije “neophodno u demokratskom društvu”. Stoga osporena presuda predstavlja povredu prava na slobodu izražavanja garantovanog Ustavom i Evropskom konvencijom.
Pogrešna primjena materijalnog prava
Pobijana presuda počiva na nepravilnoj primjeni materijalnog prava o zaštiti časti i ugleda. Sud nije pravilno razlikovao činjenice od vrijednosnih sudova u spornom tekstu. Prema standardima ESLJP, vrijednosni sudovi (mišljenja) ne podliježu dokazivanju istinitosti, za razliku od činjeničnih navoda. U konkretnom slučaju, sud je određene iskaze tuženog tretirao kao “neistinite navode” iako su oni predstavljali vrijednosne ocjene i komentare u javnom interesu, čime je pogrešno zahtijevana njihova dokazna potkrijepljenost. Takva greška u pravnoj kvalifikaciji, dovela je do nezakonite presude, suprotno standardima Konvencije. ESLJP je, u slučaju Cumpănă i Mazăre protiv Rumunije naglasio da se novinar ne može teretiti za nemogućnost dokazivanja vrijednosnog suda. Ignorišući ovu razliku, prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo i praktično nametnuo teret tuženom da dokazuje nešto što se pravno ne može dokazivati (ispravnost vlastitog mišljenja).
Dalje, sud nije uvažio ni relevantne odredbe domaćeg prava i međunarodnih standarda o slobodi medija. Član 47 Ustava izričito propisuje da se sloboda izražavanja može ograničiti samo pravom drugoga na dostojanstvo, ugled i čast – što implicira da mora postojati stvarna i dokazana povreda tih prava da bi se sloboda izražavanja ograničila. U ovom slučaju nije utvrđeno postojanje takve povrede (o čemu više u daljem tekstu želbe), pa se primjena instituta odgovornosti za povredu ugleda i časti pokazala neosnovanom. Sud je trebao postupati shodno članu 207 Zakona o obligacionim odnosima, na način usklađen sa Konvencijom i praksom ESLJP. Umjesto toga, presuda odražava mehaničku primjenu normi o odgovornosti za štetu, bez nužnog ispitivanja uslova zakonitosti ograničenja slobode izražavanja. Time je došlo do povrede materijalnog prava, jer su norme primijenjene izvan okvira koje Ustav i Konvencija dozvoljavaju.
Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje
Činjenično stanje u ovom sporu nije sveobuhvatno ni pravilno utvrđeno, što je rezultiralo proizvoljnim zaključcima. Prvostepeni sud je olako prihvatio tvrdnje tužiteljke da su sporni navodi neistiniti i da su joj nanijeli štetu, a da pritom nije sproveden adekvatan dokazni postupak. Nijesu izvedeni, pa čak n i predloženi od strane tužiteljke dokazi koji bi utvrdili istinitost ili neistinost spornih tvrdnji u trenutku njihove objave, niti stepen eventualne štete. Sud nije u dovoljnoj mjeri razmotrio kontekst i način na koji je informacija pribavljena i objavljena. Dodatno, sud nije rasvijetlio ni pitanje širenja i uticaja spornog teksta (npr. koliko je ljudi pročitalo ili vidjelo taj tekst, kakve su bile reakcije), što je bitno za procjenu eventualne štete po ugled tužiteljke. Prema tome, činjenično stanje je ostalo nekompletno i nedovoljno utvrđeno, što čini presudu neodrživom.
Teret dokazivanja
Osnovno načelo parničnog postupka nalaže da teret dokazivanja snosi tužilac za tvrdnje na kojima zasniva svoj zahtjev. U predmetima povrede ugleda i časti, tužilac mora učiniti vjerovatnim da su osporeni navodi činjenično netačni i da mu je zbog njih nanesena šteta (povreda ugleda, časti, dostojanstva ili duševni bol). Smatramo da tužiteljka u ovom postupku nije ispunila svoj dokazni teret, dok je sud, protivno pravilima, teret dokazivanja praktično prebacio na tuženog. Tužiteljka nije dostavila nijedan uvjerljiv dokaz da su navodi iz spornog teksta neistiniti, niti dokaz da je pretrpjela bilo kakve konkretne posljedice usljed njihovog objavljivanja. Sam osjećaj povrijeđenosti ili negodovanja nije dovoljan – potrebno je dokazati objektivno postojanje klevetničkog sadržaja i štete. Ako tužilac to ne uspije, sud nema osnov da usvoji tužbeni zahtjev. Umjesto da odbije tužbu zbog nedostatka dokaza, prvostepeni sud je pogrešno zahtijevao od tuženog da on dokaže istinitost svojih tvrdnji. Time je došlo do obrnutog tereta dokazivanja koji je stavio tuženog u neravnopravan položaj. U konkretnom slučaju sud je apriori zaključio da su tekstovi neistiniti oslanjajući se isključivo na izjave tužiteljke i njen subjektivni osjećaj. Takav postupak je u suprotnosti i sa članom 8 Zakona o parničnom postupku (načelo tereta dokazivanja) i sa standardima pravičnog suđenja. Budući da tužiteljka nije ispunila svoj teret dokazivanja, sud je bio dužan da donese odluku u korist tuženog. Propuštanje da se to učini rezultiralo je nezakonitom i neodrživom presudom.
Prema članu 219 ZPP-a, teret dokazivanja leži na stranci koja tvrdi da ima neko pravo. U ovom slučaju, tužilja je ta koja tvrdi da je pretrpjela štetu i da ima pravo na naknadu zbog spornih tekstova, te samim tim snosi teret dokazivanja činjenica koje su bitne za nastanak te štete i za povezanost štete sa djelovanjem tuženog. Tužilja nije pružila nijedan konkretan dokaz koji bi potvrdio njene tvrdnje. Ona nije dokazala da su navodni događaji, poput stigmatizacije, presrijetanja na ulici od strane građana,"vrijeđanja na ulici" ili navodnih duševnih bolova, zaista nastupili, niti je dokazala da su, ukoliko su nastupili, uzrokovani spornim tekstovima. Ovo su ključne činjenice za ostvarenje njenog zahtjeva, a prema odredbi člana 219 ZPP-a, obaveza da dokaže njihovo postojanje leži na tužilji. U nedostatku dokaza, sud nije smio proizvoljno prihvatiti njene tvrdnje kao istinite. Pravilo o teretu dokazivanja nalaže da, ukoliko sud na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, zaključak mora donijeti na štetu stranke koja je bila u obavezi da tu činjenicu dokaže. U ovom slučaju, nedostatak dokaza o stvarnom nastanku štete i njenoj uzročnoj vezi sa spornim tekstovima, morao je dovesti do odbijanja tužbenog zahtjeva. Stoga, teret dokazivanja jasno pokazuje da je tužilja bila obavezna da iznese dokaze za svoje tvrdnje, a kako to nije učinila, sud nije smio zaključivati u njenu korist. Odluka suda da prihvati neprovjerene tvrdnje tužilje, umjesto da primijeni pravilo o teretu dokazivanja, predstavlja povredu osnovnih procesnih načela i načela pravičnog suđenja.
Pobijana presuda nije usklađena ni sa standardima proporcionalnosti koji nalažu balansiranje između prava na slobodu izražavanja i zaštite časti i ugleda. Evropski sud za ljudska prava u predmetu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva istakao je da sloboda izražavanja obuhvata i informacije i stavove koji "šokiraju, vrijeđaju ili uznemiravaju." Sud u ovom predmetu nije proveo procjenu proporcionalnosti, već je automatski stavio pravo tužilje iznad prava tuženog, čime je narušio samu suštinu slobode izražavanja.
Kako je to već isticano i u odgovoru na tužbu, tužilja nije podnijela zahtjev za objavu odgovora niti zahtjev za objavu ispravke, niti je podnijela tužbu za ispravku spornog teksta. Ova činjenica jasno pokazuje da cilj tužilje nije bio da se putem odgovora ili ispravke ukaže na moguću netačnost ili neistinitost navoda u tekstu, čime bi se omogućilo korektivno djelovanje i pružila prilika za zaštitu njenih prava. Umjesto toga, cilj tužilje je, očigledno, bio da izvrše pritisak na medij i nametne cenzuru, čime se direktno ugrožava sloboda izražavanja. Posebno smo istakli da Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) u svojoj presudi Melnychuk protiv Ukrajine (05.07.2005. godine, br. predstavke 28743/03) jasno navodi da je zahtjev za objavljivanje odgovora ili ispravke obavezan korak prije podnošenja tužbe za naknadu štete zbog povrede časti i ugleda. Ignorisanje ovog koraka od strane tužilje ukazuje na izostanak njenog stvarnog interesa za zaštitu ugleda putem zakonskih mehanizama koji su za to predviđeni. Sud je, međutim, potpuno zanemario ovu činjenicu, iako smo u odgovoru na tužbu jasno ukazali na praksu ESLJP, koja je obavezna za primjenu i tumačenje prava u Crnoj Gori. Ovakvo ignorisanje predstavlja ozbiljan propust i dovodi u pitanje zakonitost same presude, jer se sud nije bavio bitnim pravnim argumentima koji su od ključnog značaja za odlučivanje u ovom predmetu. Sud je bio dužan da razmotri ovaj pravni argument i praksu ESLJP, a njegovo ignorisanje predstavlja ozbiljan propust koji presudu čini neodrživom i pravno neutemeljenom.
Osnovni princip naknade nematerijalne štete
Za dosuđivanje naknade nematerijalne štete, osnovni princip je postojanje konkretne povrede prava ličnosti, kao što su čast, ugled ili dostojanstvo. Tužilja je morala dokazati:
- Postojanje povrede – da je određena radnja ili izjava zaista povrijedila njeno pravo na čast i ugled.
- Uzročno-posljedičnu vezu – da je ta povreda direktno uzrokovana spornim tekstom.
- Posljedice povrede – da je povreda izazvala realnu štetu, poput stigmatizacije, javne osude, omalovažavanja ili duševnih bolova.
U ovom slučaju, tužilja nije dokazala:
- Konkretnu povredu časti i ugleda – nije dokazano da je sporni tekst objektivno narušio njen ugled u zajednici ili profesionalnom okruženju.
- Posljedice povrede – nije dokazano da je pretrpjela javnu osudu, stigmatizaciju ili duševne bolove. Sve tvrdnje ostale su na nivou subjektivnih osjećaja bez pružanja dokaza.
- Uzročno-posljedičnu vezu – nije pokazala da je sporni tekst direktno uzrokovao štetu, niti je pružila dokaze o stvarnim posljedicama poput omalovažavanja, terapije ili bolovanja.
Tužilja je, da bi uspjele u sporu morala dokazati da je nastala šteta i da postoji uzročno-posljedična veza između spornih tekstova i navodne štete. Međutim, u konkretnom slučaju nije dostavila nikakve dokaze koji bi to potvrdili. Nije dokazano da je njen društveni položaj ugrožen, niti da je došlo do bilo kakvog oblika stigmatizacije, omalovažavanja ili diskriminacije. Bez konkretnih dokaza, sud ne može jednostavno vjerovati njenim tvrdnjama i zaključiti da je šteta nastala. Sve tvrdnje tužilje ostale su na nivou subjektivnih osjećaja i golih navoda, bez pružanja materijalnih dokaza ili konkretnih činjenica koje bi potvrdile povredu časti, ugleda ili društvenog položaja. Nijedan dokaz nije predočen sudu niti proveden u postupku, a koji bi pokazao da su tekstovi izazvali javnu osudu, stigmatizaciju ili bilo kakvu negativnu posljedicu za tužilju u profesionalnom ili društvenom kontekstu. Sud, kao nepristrasni organ, dužan je donositi odluke na osnovu dokaza, a ne pretpostavki ili subjektivnih osjećaja stranaka. Ovakva odluka, zasnovana na nedokazanim tvrdnjama je pravno neutemeljena i suprotna osnovnim principima pravičnosti i vladavine prava. Teret dokazivanja štete, kako je i objašnjeno bio je na tužilji, a ona taj teret nije uspjela iznijeti. U odsustvu dokaza o uzročnoj vezi između spornog teksta i navodne štete, sud ne može donositi zaključke o postojanju povrede prava ličnosti niti dosuđivati naknadu nematerijalne štete. Presuđivanje na osnovu neosnovanih tvrdnji ugrozilo bi integritet sudskog postupka i kreiralo presedan koji omogućava zloupotrebu pravnog sistema. Stoga, jasno proizilazi da u konkretnom slučaju nije bilo povrede prava ličnosti, niti štete koja bi opravdala naknadu, pa je sud bio dužan odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovanu u cjelini.
U svojoj presudi prvostepeni sud u bitnom navodi da je postupanjem tuženog, tužiljinanijet duševni bol čiji je intenzitet i trajanje opravdavaju dosuđeni iznos, a visina naknade je odmjerena na iznos od 2.000,00 €. Ovaj zaključak sud donosi bez ikakvog oslonca na dokaze i bez ikakvog konkretnog utvrđenja ključnih činjenica – intenziteta i trajanja navodnog duševnog bola. Postavlja se pitanje: koji je to intenzitet? Koliko je trajanje? Sud uopšte nije precizirao ove elemente, niti je tokom postupka izveden ijedan dokaz koji bi ukazao na njih. Nema medicinskih izvještaja, nema nalaza ljekara, nema vještačenja, niti ijednog drugog dokumenta koji bi mogao pokazati koliko dugo je tužilja trpjela navodne bolove i kakvog su intenziteta oni bili. Uprkos tome, sud zaključuje da su „intenzitet i trajanje“ opravdali dosuđeni iznos, čime de facto tvrdi da su ove činjenice utvrđene, iako dokazi o njima u spisima predmeta uopšte ne postoje. Čak ni sama tužilja tokom postupka nije precizirala trajanje i intenzitet svojih navodnih bolova. Nije navela da li su oni kratkotrajni ili dugotrajni, blagi ili intenzivni, niti je pružila bilo kakav dokaz koji bi sudu omogućio da te činjenice razmotri. Kako je onda sud utvrdio ove ključne elemente? Sud ovim ne samo da proizvoljno zaključuje nešto što nije dokazano, već krši osnovne procesne principe, jer navodi da su odlučne činjenice utvrđene, a zapravo su ostale u potpunosti nedokazane. Sud je prihvatio tvrdnje tužilje bez ijednog dokaza i donio odluku kao da su one nesporno tačne. Time je praktično opet prebacio teret dokazivanja na tuženog, iako je prema članu 219 ZPP-a upravo tužilja bila dužna da dokaže postojanje štete, njen intenzitet i trajanje. Bez ovih dokaza, sud nije imao nikakvo pravo da zaključi da su intenzitet i trajanje duševnog bola opravdani i da je iznos od 2.000,00 € pravilno odmjeren. Sud nije stručan da samostalno utvrđuje intenzitet i trajanje duševnog bola, jer sudija nema medicinsko znanje niti kvalifikacije koje bi mu omogućile procjenu takvih činjenica. Ovo su pitanja koja zahtijevaju stručnu ocjenu, posebno od strane vještaka medicinske struke, psihijatra ili drugog stručnjaka koji bi na osnovu medicinskih nalaza i stručne analize mogao procijeniti postojanje, intenzitet i trajanje bola, kao i njegovu povezanost sa spornim događajem. Bez takve stručne procjene, sud nije imao pravo da donosi zaključke o intenzitetu i trajanju duševnog bola, jer to izlazi iz okvira njegovih kompetencija, a tužilja takav dokazni predlog nije stavila tokom postupka. Sud ovakvim postupanjem ne samo da krši pravila dokaznog postupka, već direktno negira osnovno pravilo o teretu dokazivanja. Odluka zasnovana na tvrdnjama koje nisu ni konkretizovane, a kamoli dokazane, predstavlja pravni presedan koji ugrožava pravičnost postupka i dovodi u pitanje objektivnost suda. Stoga se postavlja logično pitanje: ako sud tvrdi da je intenzitet i trajanje utvrđeno, gdje su dokazi koji to potvrđuju? Bez njih, ovakav zaključak je ne samo proizvoljan, već pravno neodrživ.
Sud je ovom presudom grubo prekršio osnovna načela i pravila o naknadi nematerijalne štete, dosuđujući štetu bez ijednog dokaza o stvarnoj povredi, uzroku i posljedicama. Ovakvo postupanje nije samo pravno nasilje, već brutalno narušavanje pravila o teretu dokazivanja, koja jasno nalažu da je na tužilji da dokaže štetu i njen uzrok. Presuda koja je donijeta mimo zakona i suprotno osnovnim principima Zakona o obligacionim odnosima ne predstavlja samo pravni apsurd, već opasni presedan koji ugrožava vladavinu prava i temeljne postulate pravne sigurnosti.
Sud se nadalje u obrazloženju presude pozvao na Zakono medijima Crne Gore, kojim se zabranjuje objavljivanje informacija koje vrše povredu časti i ugleda. Ovdje je ključno razlikovati informacije, kao objektivne činjenice, od vrijednosnih sudova, mišljenja ili kritičkih osvrta, posebno u političkom kontekstu, što sud nije uradio. Informacija, u smislu člana 39 Zakona o medijima, podrazumijeva objektivnu i činjeničnu tvrdnju o određenom događaju, osobi ili situaciji. Vrijednosni sudovi, za razliku od informacija, imaju subjektivnu prirodu i kao takvi ne podliježu istim standardima dokazivanja istinitosti, jer predstavljaju izražavanje mišljenja, a ne tvrdnju o činjenicama.
Evropski sud za ljudska prava u više navrata je naglasio razliku između činjenica i vrijednosnih sudova, ističući da vrijednosni sudovi ne podliježu zahtjevu dokazivanja istinitosti – istinitost vrjednosnih sudova se ne može dokazivati pred sudom (presuda Lingens protiv Austrije, 1986). Predmetni tekstovi su kritička i subjektivna procjena političkog ponašanja i djelovanja tužilje kao javne ličnosti u javnom prostoru, a ne činjenica koja se može dokazivati ili pobijati. Oni predstavljaju politički komentar i oštar kritički osvrt na djelovanje tužilje kao javne ličnosti, a ne informaciju koja bi podlijegala ograničenjima iz člana 39 Zakona o medijima. Njeno značenje i svrha su jasno usmjereni na kritiku političkog ponašanja, a ne na povredu ličnih prava.
Član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima dozvoljava ograničenja slobode izražavanja samo u slučaju nužnosti i proporcionalnosti u demokratskom društvu. Primjena člana 39 Zakona o medijima u ovom slučaju nije proporcionalna jer sud nije utvrdio da su tekstovi nanijeli konkretnu štetu časti i ugledu tužilja. Povreda časti i ugleda ne može se zasnivati na subjektivnom osjećaju uvrijeđenosti tužilje, već mora biti dokazana kroz objektivne posljedice po njen društveni položaj, što tužilja nije dokazala. Ovo ukazuje na nerazlikovanje između objektivne informacije i vrijednosnog suda, što predstavlja ozbiljnu pravnu grešku.
Pretpostavka za realizaciju slobode izražavanja u smislu člana 10 EKLJP jeste sistem pozitivnog prava koji omogućava i podržava slobodnu razmjenu informacija i mišljenja kroz medije.Dakle, dozvoljenost rasprava o svim pitanjimaodjavnog interesa kojima se može u velikoj mjeri uticati na obezbjeđivanje adekvatne odgovornosti na svim nivoima javnog života. Bez slobode primanja i razmjenjivanja gledišta, javnost ne može da učestvuje u društvenim procesima i upravo zbog toga je zaštita pravanaslobodu izražavanja u osnovi svakog demokratskog društva. Sloboda izražavanja zagarantovana članom 10 Evropske Konvencije oslanja se na formulaciju člana 19 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravimaičlana 19 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji član ne štiti samo informacije ili ideje koje su dobro prihvaćene ili se smatraju neuvredljivima (ili odražavaju ravnodušnost), već i one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju, jer su takvi zahtjevi tolerancije i širokoumnosti, bez kojih nema demokratskog društva.
Kako je Ustavni sud Crne Gore u svojoj odluci Už-III br. 87/09 jasno naglasio, redovni sudovi su dužni detaljno raspraviti i utvrditi sve relevantne činjenice koje se odnose na povredu časti i ugleda. U toj odluci, Ustavni sud je kritikovao Viši i Vrhovni sud zbog arbitrarnih zaključaka o povredi prava, jer:
- Nijesu adekvatno obrazložili postojanje štete i njenu uzročnu vezu s navodima iz medija;
- Nijesu utvrdili intenzitet i stvarne posljedice povrede časti i ugleda;
- Nijesu sproveli test proporcionalnosti za odmjeravanje prava na slobodu izražavanja i prava na čast i ugled.
Sličan propust evidentan je i u ovom slučaju. Sud nije izvršio neophodno odmjeravanje između dva ustavom garantovana prava, niti je pružio obrazloženje da li je ograničenje slobode izražavanja bilo neophodno i proporcionalno u demokratskom društvu. Evropski sud za ljudska prava u predmetima poput Lingens protiv Austrije i Oberschlick protiv Austrije jasno ističe da se sloboda izražavanja posebno štiti u političkoj debati. Javni interes i demokratska diskusija imaju prednost nad subjektivnim osjećajem povrede ličnosti, naročito kada je riječ o javnim ličnostima. Sud je u pobijanoj presudi samo paušalno prepisao principe iz prakse ESLJP bez njihove konkretne primjene na predmetni slučaj. Iako je citirao standarde iz odluka ESLJP, sud nije:
- Obrazložio zašto predmetni tekstovi prelaze granice slobode izražavanja (samo je naveo da je takvog mišljenja);
- Utvrdio konkretne posljedice koje su sporni tekstovi imali na čast i ugled tužilje;
- Objasnio zašto je ograničenje slobode izražavanja bilo nužno i proporcionalno.
Ustavni sud u svojoj odluci Už-III br. 87/09 takođe je kritikovao sudove zbog nepreciznog obrazlaganja povrede časti i ugleda, ističući da paušalni pristup ne može biti osnov za donošenje odluke o naknadi štete. Ovo pravilo ima posebnu težinu u kontekstu političke debate, gdje su sudovi dužni pokazati dodatnu pažnju pri donošenju odluka koje mogu ograničiti slobodu govora.
Zaključak je više nego jasan, prvostepeni sud u ovom slučaju nije dao konkretne razloge zašto je ograničenje slobode izražavanja tuženog bilo nužno i proporcionalno. Njegovo pozivanje na praksu ESLJP ostalo je na nivou paušalnog citiranja, bez primjene tih standarda na konkretni slučaj. Takođe, sud nije uzeo u obzir ključne elemente koji su potrebni za pravilno odmjeravanje prava, što uključuje politički kontekst izraza i status tužilje kao javne ličnosti. Ovakvim postupanjem sud je narušio temeljna načela pravičnosti i vladavine prava, čineći svoju presudu pravno neodrživom.
Sud je u osporenoj presudi, potpuno suprotno načelima zakonitosti, proporcionalnosti i pravičnosti, naložio tuženom uklanjanje spornih tekstova i obavezu objavljivanja uvoda i izreke presude na portalu „Aktuelno“.
Naredba uklanjanja tekstova ima još šire implikacije, jer utiče na buduće ponašanje medija i stvara “chilling effect” – strah od objavljivanja informacija od javnog značaja zbog rizika cenzure. Takva neproporcionalna mjera nije u skladu sa slobodnim i otvorenim demokratskim društvom, niti sa praksom ESLJP koja preferira da se sporovi riješe naknadnom satisfakcijom a ne zabranom govora. Stoga smatramo da je izrečena mjera uklanjanja teksta neproporcionalna i da samu presudu, čak i da je bilo osnova za odgovornost, čini nezakonitom.
Prema standardima Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP), svaka mjera kojom se ograničava sloboda izražavanja mora biti:
- Neophodna u demokratskom društvu,
- Proporcionalna legitimnom cilju (presuda Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva).
Sud u ovom slučaju nije utvrdio nijedan od ovih kriterijuma. Umjesto da pruži jasno obrazloženje, sud je paušalno naložio drastične mjere bez dokazivanja njihove nužnosti i proporcionalnosti. Sud nije pokazao:
- Zašto je uklanjanje spornog teksta neophodno za zaštitu prava tužilje, niti
- Da li su ovakve mjere proporcionalne navodnoj povredi časti i ugleda tužilje (koja uostalom nije ni dokazana).
Odluka suda da naloži tuženom uklanjanje spornih tekstova predstavlja direktno zadiranje u slobodu izražavanja i formu cenzure, što je nespojivo s demokratskim društvom. Nalog za uklanjanje sadržaja predstavlja jasnu formu cenzure, čime se narušava sloboda medija i politička debata.
Sud je ovom presudom, koja sadrži brojne propuste i manjkavosti na koje je ukazano,napravio drastičan i neoprostiv pravni presedan, kršeći osnovna načela pravičnosti, zakonitosti i vladavine prava. Bez ikakvog zakonskog osnova, bez dokaza o povredi, posljedici ili uzročnoj vezi, i bez primjene testa proporcionalnosti, sud je arbitrerno dosudio naknadu štete i naložio mjere koje su nesprovodive, nesrazmjerne i pravno apsurdne. Ovakva odluka nije samo čin pravne neodgovornosti, već i direktno narušavanje slobode izražavanja, nametanje cenzure i pokušaj javnog ponižavanja tuženog. Ova presuda ne smije ostati u pravnom sistemu, jer predstavlja ozbiljan udar na pravni poredak, pravnu sigurnost i temelje demokratskog društva.
Arbitrarnost i neobrazloženost presude
Osporenoj presudi nedostaju jasni, logični i provjerljivi razlozi, što je čini arbitrarnom i suprotnom pravu tuženog na obrazloženu sudsku odluku. U obrazloženju presude sud nije konkretno naveo koje tačno iskaze smatra klevetničkim, zašto, i na osnovu kojih dokaza. Nema analize konteksta u kom su sporni tekstovi objavljeni, niti razmatranja javnog interesa koji je mogao opravdati objavu takvog sadržaja. Sud nije izvagao suprotstavljene interese – pravo tuženog na slobodu izražavanja i pravo tužiteljke na ugled – već je odluku obrazložio uopštenim navodima da je “povrijeđena čast i ugled tužiteljke” bez daljeg objašnjenja. Ovakvo obrazloženje ne zadovoljava standarde iz člana 6 Konvencije (pravo na pravično suđenje) koji podrazumijevaju da sudska odluka mora sadržati dovoljno razloga kako bi se mogla ispitati njena zakonitost. Ustavni sud Crne Gore je istakao da paušalni i nedovoljno jasni razlozi u presudama koje zadiru u slobodu izražavanja ne mogu proći test opravdanosti. U odluci povodom ustavne žalbe lista “Dan”, Ustavni sud je utvrdio da razlozi dati u osporenim presudama “ne mogu smatrati dovoljnim i relevantnim” za ograničenje prava na slobodu izražavanja. I u ovom slučaju razlozi prvostepenog suda su manjkavi i neuvjerljivi. Sud nije obrazložio, na primjer, na koji način tačno objavljeni tekstovi vrijeđaju dostojanstvo tužiteljke, niti je utvrdio da li su sporni navodi činjenično neistiniti ili samo kritički intonirani. Nema ni obrazloženja zašto je sud smatrao mjeru uklanjanja teksta srazmjernom, što je ključno s obzirom da se radi o ograničenju slobode izražavanja. Izostalo je i bavljenje odbranom tuženog – sud se nije osvrnuo na argumente odbrane da je tekst istinit i od javnog interesa, što je bio dužan razmotriti. Takva selektivnost u obrazloženju upućuje na pristrasnost i arbitrarno usvajanje tužbenih navoda. ESLJP je u više slučajeva (npr. Lepojić protiv Srbije) ukazao da nedovoljno obrazložene presude, naročito one koje dosuđuju novčane naknade, krše Konvenciju. U predmetnom slučaju, obrazloženje je toliko oskudno da se ne može utvrditi da li je sud primijenio pravni test neophodnosti i proporcionalnosti. Time je povrijeđeno pravo žalitelja na razumnu i obrazloženu sudsku odluku, a presuda zadire u slobodu izražavanja na proizvoljan način.
Odsustvo dokaza o stvarnim posljedicama za tužiteljku
Tužiteljka nije pružila dokaze da je objavljivanje spornog teksta proizvelo ikakve stvarne negativne posljedice po nju. U toku postupka nije dokazano da je njen ugled objektivno umanjen u društvu, da je pretrpjela konkretnu štetu (materijalnu ili nematerijalnu), niti da je došlo do povrede njenog prava na privatnost ili bilo kog drugog prava. Ni u jednoj fazi postupka tužiteljka nije precizirala u čemu se ogleda šteta koju trpi – da li je izgubila povjerenje kolega, pretrpjela stres, narušenje porodičnih odnosa, ili nešto slično – niti je to potkrijepljeno dokazima. Bez dokaza, nema osnova za građanskopravnu odgovornost tuženog. Za postojanje povrede časti i ugleda, neophodno je utvrditi i štetnu posljedicu – što ovdje nije učinjeno. Čak i da je sadržaj teksta ocijenjen kao neprimjeren, sud je morao ispitati da li je izazvao ozbiljnu povredu ugleda tužiteljke. ESLJP u svojoj praksi sugeriše da se reputacija kao dio prava na privatni život (član 8 Konvencije) štiti samo ako je napad dosegao izvjesni stepen ozbiljnosti i prouzrokovao stvaran uticaj na lični život. Ovdje tužiteljka nije dokazala nikakav opipljiv gubitak ugleda u očima okoline; stoga ni cilj ograničenja (zaštita njenog ugleda) nije uvjerljivo ustanovljen. Ustavni sud Crne Gore je, u sličnom kontekstu, ukinuo presudu upravo zbog toga što nije bilo dokaza da sporni napisi prelaze prag dopuštene kritike i da su nanijeli tužiteljki stvarnu štetu. Isto važi i ovdje – bez dokazanih posljedica po tužiteljku, sankcionisanje izražavanja je neosnovano.
Tekstovi koji su predmet spora, predstavljaju kritičko iznošenje mišljenja i činjenica od javnog interesa, usmjereno na određena postupanja tužiteljke (ili njoj bliskih lica) u vezi sa pitanjem od značaja za zajednicu. Prema standardima ESLJP, granice prihvatljive kritike su šire kada su u pitanju javne ličnosti ili osobe koje se uključe u javne rasprave. . Stiče se utisak da se I presuda kao I tužba, svodi u krajnjem i jedino na to da je naknada dosuđena zbog navoda „labilna osoba“, jer dokaza u pravcu neistinitih informacija nema. Taj stav predstavlja vrednosni sud, a ne medicinsku dijagnozu. Ovaj izraz nije korišćen kao stručni termin ili medicinska ocjena, već kao subjektivni komentar, odnosno kritika koja je povezana sa njenim ponašanjem u javnoj ulozi. Znači, radi sesubjektivnoj percepciji koja se odnosi na javno ponašanje tužilje kao novinarke, a ne o medicinskom stanju. Portal „Aktuelno“ se nikada ranije, prije ovog jasno je političkog, a ne novinarskogangažovanja tužilje, nije bavio tužiljom na bilo koji način, niti ovaj portal i tuženog tužilja lično zanima, već su tekstovi plod (ne)profesionalnog i političkog djelovanja tužilje.
Sud je utvrdio da je tužiteljka javna ličnost, a na str 14 presude potvrđuje i da se radi o temi od javnog značaja, kada navodi da je „cilj tuženog bio pokretanje diskusije koja je nesumnjivo od javnog značaja“ u koju se ona dobrovoljno uključila, pa mora računati s tim da će biti predmet kritičkog osvrta. Sama činjenica da se ona osjetila prozvanom ne znači automatski da joj je ugled narušen u mjeri koja zaslužuje sudsku zaštitu.
Nadalje, “čast i dostojanstvo” su vrlo apstraktne kategorije – sud je morao precizno naznačiti koje izjave su narušile te vrijednosti i na koji način. To u presudi nije urađeno. Ostalo je nejasno da li sud smatra da su neistinite informacije (kojih nema) dovele do povrede ugleda (što nije dokazano), ili drži da je već i negativan ton kritike povreda dostojanstva (što bi bilo pravno neutemeljeno, jer pravo na čast ne štiti od svake kritike). Očigledno je da konkretna povreda nije ustanovljena: ugled tužiteljke u društvu nije mjerljivo narušen, njena čast (subjektivni osjećaj sopstvene vrijednosti) nije pravno mjerljiva kategorija bez objektivnih dokaza, a dostojanstvo (osjećaj ličnog integriteta) uopšte nije jasno na šta se odnosi u ovom kontekstu. Bez jasnih nalaza o ovim elementima, ne može se govoriti o deliktu. Ustavni sud je u odluci povodom predmeta Ane Kolarević protiv “Dana” primijetio da sporni članci nijesu predstavljali proizvoljan lični napad niti uvredu, već su se ticali profesionalnog angažmana tužiteljke i pitanja od javnog interesa. Sud je naglasio da se kao javna ličnost ona svjesno izložila sudu javnosti i morala je pokazati viši stepen tolerancije na kritiku. Iako svaki slučaj ima svoje posebnosti, princip je jasan: kritički osvrt na nečije javno djelovanje, čak i ako je oštar, ne znači automatski protivpravno narušavanje ugleda i časti. U ovom sporu, sporni tekstovi ni po sadržaju ni po efektima ne dostižu nivo da bi se smatralo da je tužiteljkin ugled ozbiljno povrijeđen. Stoga tužbeni zahtjev nije osnovan, a njegova potvrda presudom predstavlja povredu slobode izražavanja bez pravnog uporišta.
Prema članu 219 ZPP-a, teret dokazivanja leži na stranci koja tvrdi da ima neko pravo. U ovom slučaju, tužilja je ta koja tvrdi da je pretrpjela štetu i da ima pravo na naknadu zbog spornog teksta, te samim tim snosi teret dokazivanja činjenica koje su bitne za nastanak te štete i za povezanost štete sa djelovanjem tuženog. Tužilja nije pružila nijedan konkretan dokaz koji bi potvrdio njene tvrdnje. Ona nije dokazala da su navodni događaji, poput "mrkog gledanja kolega," "vrijeđanja na ulici" ili navodnih duševnih bolova, zaista nastupili, niti je dokazala da su, ukoliko su nastupili, uzrokovani spornim tekstom. Ovo su ključne činjenice za ostvarenje njenog zahtjeva, a prema odredbi člana 219 ZPP-a, obaveza da dokaže njihovo postojanje leži na tužilji. U nedostatku dokaza, sud nije smio proizvoljno prihvatiti njene tvrdnje kao istinite. Pravilo o teretu dokazivanja nalaže da, ukoliko sud na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, zaključak mora donijeti na štetu stranke koja je bila u obavezi da tu činjenicu dokaže. U ovom slučaju, nedostatak dokaza o stvarnom nastanku štete i njenoj uzročnoj vezi sa sporim tekstom morao je dovesti do odbijanja tužbenog zahtjeva. Stoga, teret dokazivanja jasno pokazuje da je tužilja bila obavezna da iznese dokaze za svoje tvrdnje, a kako to nije učinila, sud nije smio zaključivati u njenu korist. Odluka suda da prihvati neprovjerene tvrdnje tužilje, umjesto da primijeni pravilo o teretu dokazivanja, predstavlja povredu osnovnih procesnih načela i načela pravičnog suđenja.
Ova presuda nije usklađena sa standardima proporcionalnosti koji nalažu balansiranje između prava na slobodu izražavanja i zaštite časti i ugleda. Evropski sud za ljudska prava u predmetu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva istakao je da sloboda izražavanja obuhvata i informacije i stavove koji "šokiraju, vrijeđaju ili uznemiravaju." Sud u ovom predmetu nije proveo procjenu proporcionalnosti, već je automatski stavio pravo tužilja iznad prava tuženih, čime je narušio samu suštinu slobode izražavanja.
Kako je to već isticano i u odgovoru na tužbu, tužilja nije podnijela zahtjev za objavu odgovora niti zahtjev za objavu ispravke, niti je podnijela tužbu za ispravku spornog teksta. Ova činjenica jasno pokazuje da cilj tužilje nije bio da se putem odgovora ili ispravke ukaže na moguću netačnost ili neistinitost navoda u tekstu, čime bi se omogućilo korektivno djelovanje i pružila prilika za zaštitu njenih prava. Umjesto toga, cilj tužilje je, očigledno, bio da izvrše pritisak na medij i nametne cenzuru, čime se direktno ugrožava sloboda izražavanja. Posebno smo istakli da Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) u svojoj presudi Melnychuk protiv Ukrajine (05.07.2005. godine, br. predstavke 28743/03) jasno navodi da je zahtjev za objavljivanje odgovora ili ispravke obavezan korak prije podnošenja tužbe za naknadu štete zbog povrede časti i ugleda. Ignorisanje ovog koraka od strane tužilje ukazuje na izostanak njenog stvarnog interesa za zaštitu ugleda putem zakonskih mehanizama koji su za to predviđeni. Sud je, međutim, potpuno zanemario ovu činjenicu, iako smo u odgovoru na tužbu jasno ukazali na praksu ESLJP, koja je obavezna za primjenu i tumačenje prava u Crnoj Gori. Ovakvo ignorisanje predstavlja ozbiljan propust i dovodi u pitanje zakonitost same presude, jer se sud nije bavio bitnim pravnim argumentima koji su od ključnog značaja za odlučivanje u ovom predmetu. Sud je bio dužan da razmotri ovaj pravni argument i praksu ESLJP, a njegovo ignorisanje predstavlja ozbiljan propust koji presudu čini neodrživom i pravno neutemeljenom.
Ako bi novinari morali dostavljati dokaze za svaku svoju tvrdnju kao u krivičnom postupku, istraživačko novinarstvo bi praktično nestalo. Novinari bi mogli pisati samo o pravosnažnim presudama, čime bi se ugrozila sama suština slobodnog i nezavisnog novinarstva. Pravosudna cenzura bi vodila do široke autocenzure među novinarima i urednicima. Strah od tužbi i pravnih sankcija bi ih prisilio da izbjegavaju objavljivanje bilo kakvih kontroverznih informacija. To bi dovelo do situacije u kojoj bi samo one informacije koje su bezopasne za moćnike bile dostupne javnosti, čime bi se značajno smanjila transparentnost i odgovornost. Kritika i sumnja su ključne za novinarstvo i demokratsko društvo. Ovakva vrsta zaštite kakvu tužilja traži bi zapravo vodila zaštiti od bilo kakve kritike i obesmislila svrhu medija i istraživačkog novinarstva.
Sud je ovom presudom, koja sadrži brojne propuste i manjkavosti na koje je ukazano,napravio drastičan i neoprostiv pravni presedan, kršeći osnovna načela pravičnosti, zakonitosti i vladavine prava. Bez ikakvog zakonskog osnova, bez dokaza o povredi, posljedici ili uzročnoj vezi, i bez primjene testa proporcionalnosti, sud je arbitrerno dosudio naknadu štete i naložio mjere koje su nesprovodive, nesrazmjerne i pravno apsurdne. Ovakva odluka nije samo čin pravne neodgovornosti, već i direktno narušavanje slobode izražavanja, nametanje cenzure i pokušaj javnog ponižavanja tuženog. Ova presuda ne smije ostati u pravnom sistemu, jer predstavlja ozbiljan udar na pravni poredak, pravnu sigurnost i temelje demokratskog društva.
Imajući navedeno u vidu, predlažemo da Viši sud u Podgorici preinači presudu Osnovnog suda u Podgorici P br 1600/24 od 11.03.2025.g. i odbije tužbeni zahtjev tužilje u cjelini ili da istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Tražimo troškove postupka po AT-u.
