U Ulcinju se desilo čudo, "Jugoslavija" je okupljena jedan ogroman zagrljaj od Triglava do Đeđvđelije najboljih sportista sa naših prostora, idoli kojima su se divila 23 miliona stanovnika nekadašnje zemlje.
Mnogi od njih se nijesu vidjeli decenija, a Pavle Pepđonović i Ulcinj su omogućili da se sretnu prijatelji koji su se zajedno na najvećim takmičenjima borili pod istim zastavama i pjevali istu himnu, u okviru Mundijala prijateljstva.
Brojni sportisti su u trenutku prikazivanja filma o Ratku Rudiću sa ushićenjem slušali himnu i pjevali Hej Sloveni, pjevao je i nekadašnji selektor Crne Gore i legendarni fudbalski as Sarajeva i reprezentacije Faruk Hadžibegić, ali i svi prisutni asovi Željezničara i Sarajeva, i mnogih drugih klubova i sportova, iako su se sve vrijeme pomalo peckali.
Kada bi im se primakao neko sa strane odmah bi duhovite Sarajlije pitale jeste li naš i njihov, misleći na Željezničar ili Sarajevo?
Neko bi se upecao, neko od, uslovno rečeno, "gostiju" zbunio, neko bi odgovorio duhovito, ali u svakom slučaju usljedili bi osmjesi, zagrljaji, a zašto ne reči i ne priznati i suze.
Ipak, zajedno Sarajlije, pogotovo, su pjevušile onu Hej Sloveni, koju su sa toliko nestrpljenja isčekivali na pobjedničkim postoljima i brojnim mečevima širom planete.
Milina je bila vidjeti nakon svih dešavanja posljednje decenije prošlog vijeka kako se sa neskrivenim suzama grle ljudi koji su nekada nosili dres iste reprezentacije.
Slušati razgovore fudbalskih legendi Miodraga Živaljevića i Zorana Bojovića, Radojka Avramovića, Dragija Kanatlarovskog, Stanislava Karasija, pa razmjene telefonskih brojeva i silnih prepričavanja antologijskih događaja i prisjećanja na silne gegove pokojnog Petra Borote koji je činio čuda na golu, ali i dovodio do očaja navijače Partizana i reprezentacije.
Tokom tih razgovora Rade Zalad se prisjetio skupljanja banana na atletskoj stazi stadiona Crvene zvezde uoči derbija 1977. godine, koji je završen 3:1, a antologijski pogodak te večeri postigao je Ilija Zavišić.
Legendarni golman je znao često da šokira publiku na stadionu, čak i kada je ona pokušala njemu da priredi svoj šou...
Sa otvaranja Mundijala prijateljstva
Uoči vječitog derbija Crvena zvezda - Partizan 1977. godine Borota je navijačima Crvene zvezde pokazao da je veći šmeker od njih i to višestruko.
Prije skoro 47 godina na teren su uoči vječitog derbija prvi izašli golmani Partizana Borota i Rade Zalad u želji da isprobaju teren i vide u kakvom je stanju.
Borota je imao izuzetno duge ruke, koje su sezale do ispod koljena, pa su ga neki poredili sa majmunom kada bi poželjeli da mu se narugaju, što legendarnog golmana nije posebno nerviralo.
I u trenutku kada su izašli iz onog legendarnog tunela iza gola na sjevernoj strani stadiona sa tribine je poletjelo hiljade banana, kojima su navijači gađali legendarne golmane vječitog rivala.
I dok je Zalad ostao skamenjen, Borota se okrenuo, otišao do jednog od redara, uzeo kofu sa vodom, prosuo vodu i počeo u kofu da sakuplja one bačene banane. Zalad mu se odmah nakon toga pridružio i kofa je počela brzo da se puni.
Kada je kofu napunjena Borota se okrenuo prema sjevernoj tribini i zahvalio se navijačima rivala. Potom je uzeo jednu bananu iz kofe, pojeo je i mirno otišao u svlačionicu ostavivši u šoku skoro 100.000 navijača...
Veliko zanimanje javnosti i svih prisutnih u Ulcinju izazvao je i legendarni tandem pivotmena rukometne reprezentacije 80-tih godina prošlog vijeka.
Olimpijski šampioni iz Los Anđelesa i Svjetski šampioni iz Švajcarske prisjetili su se Veselina Vujovića i peckanja sa njim tokom karijere.
Vuja je važio za neprikosnovenog asa svjetskog rukometa i velikog golgetera, ali su se Veselin Vuković i Momir Rnić složili da su njih dvojica najzaslužniji za njegove golove.
"Nas dvojica bi igrali na šest metara, rivali sa protivničkom odbranom razgnuli bi protivničke igrače i stvorili bi mu prostor i njemu je ostao lakši dio posla da kroz brisani prostor šutne i pogodi mrežu rivala", pričao je Momir Rnić, a potvrđivao Vuković.
Vuje nije bilo u Ulcinju da potvrdi, ili demantuje rečeno, ali je sigurno da istina o peckanjima nije smišljenja u momentu, već je to bio dio njihovih svakodnevnih druženja.
