Završno ročište u okviru suđenja u slučaju „Gurman“, održano je u srijedu pred Osnovnim sudom u Podgorici. Presuda će biti objavljena 24. aprila u 14 sati.
Advokat suvlasnika Portala Aktuelno biznismena Zorana Bećirovića, Danilo Mićović iznio je završnu riječ koju ovom prilikom prenosimo u cjelosti:
Poštovani sude,
Najprije imam obavezu da se zahvalim kolegi Milošu Vuksanoviću koji je punomoćnik oštećenih u postupku, na korektnoj završnoj riječi, u dijelu njegovog izlaganja koji se odnosi na okrivljenog Ljubišu Dukića. Međutim, ovim putem naglašavam da se u ovom dijelu, bez obzira na korektne namjere punomoćnika oštećene, evidentno radi o procesnoj manipulaciji oštećene Ane Raičković, koja sebe želi predstaviti kao pravičnu i ispravnu osobu - što zapravo nije, a to se može učiniti nespornim analizom dokazne građe iz spisa predmeta.
Uz puno uvažavanje kolege Vuksanovića, ipak imam obavezu da istaknem da njegova hipoteza zasnovana na riječima “Da nije bilo Ljubiše Dukića ko zna šta bi bilo sa oštećenom Anom Raičković”, zapravo ne stoji, jer se evidentno radi o zamjeni teza. Ovdje bi se moglo postaviti samo jedno jedino hipotetičko pitanje, a to je: šta bi bilo sa Anom Raičković, te da li bi uopšte došlo do konflikta u predmetnom događaju, da oštećena nakon verbalnog konflikta sa okrivljenima Mijatovićem i Bećirovićem, i nakon što je sjela u svoj automobil, te isprakirala isti iz svoje prvobitne parking pozicije, jednostavno otišla tamo gdje je imala namjeru da ode? Odgovorno tvrdim da ne bi bilo ništa, jer je za okrivljene momenat odlaska oštećene Ane Raičković, sa primarne parking pozicije iz ugostiteljskog objekta Gurman, definitivno značio i predstavljao kraj svih dešavanja kritične večeri. Svi učesnici predmetnog događaja su bili ubjeđenja da je oštećena otišla sa lica mjesta, pa su mirno ostali da sjede na istom mjestu gdje su boravili. Međutim, navodno oštećena Raičković Ana se preparkirala nekih desetak metara od ugostiteljskog objekta Gurman i očigledno pozvala svog vjerenika Tomu Arapovića i sina Uroša Gagovića sa nespornom, očiglednom i jedinom namjerom da fizički napadnu ovdje okrivljene što se kasnije i dogodilo. Dakle oštećena Ana Raičković , a ne okrivljeni Ljubiša Dukić kako to navodi punomoćnik oštećenih, je u tom trenutku bila jedina osoba koja je mogla da utiče na dalji tok dešavanja predmetnog događaja. Upravo je oštećena Ana Raičković, nakon nespornog verbalnog konflikta imala mogućnost izbora, pa umjesto da izabere i zatraži zadovoljenje pred institucijama državnog sistema, ovo pod uslovom da je bila ugrožena – a odgovorno tvrdim da nije, oštećena je izabrala da uzme pravdu u svoje ruke i to na najgrublji mogući način sprovođenjem nasilja nad okrivljenima. Kao potvrdu prednje navedenih činjenica, u odnosu na korektnu i istinitu tvrdnju punomoćnika oštećenih da okrivljeni Ljubiša Dukić ne može biti odgovoran za svoje postupanje kritične večeri, moramo istaći da nam punomoćnik oštećenih ipak nije rekao ništa novo, a posebno ne nešto što nije već utvrđeno u toku postupka. Podsjećanja radi do ovakvog zaključka došao je i sud, i to upravo ovdje postupajući sudija Ilija Radulović, kada je u postupku po žalbi branioca u postupku, kao sudija izvjestilac svojim Rješenjem odlučio da ukine pritvor upravo okrivljenom Ljubiši Dukiću, i to iz razloga što ne postoji osnovana sumnja da je isti učinio krivično djelo stavljeno mu na teret. Odbrana se pita šta se to u toku postupka promijenilo u odnosu na okrivljenog Ljubišu Dukića, a u smislu osnovne sumnje, odgovor se sam po sebi nameći i glasi – NIŠTA! Dakle Ljubiša Dukić, kako tada, tako i danas nije osnovano sumnjiv, a status okrivljenog u ovom postupku mu je podarila upravo oštećena Ana Raičković, davanjem lažnog iskaza inkriminisane sadržine, a na štetu ovog okrivljenog. Dalje moramo ukazati na nespornu činjenicu da u startu krivična prijava protiv ovog okrivljenog nije ni bila podnešena nadležnom tužiocu, već je postupak protiv njega pokrenut tek nakon saslušanja oštećene Ane Raičković kod tužilaštva.
Što se tiče završne riječi tužioca a nakon što je ista precizirala činjenični opis u dispozitivu optužnog predloga, najprije moramo naglasiti da će sud sa ovako preciziranim optužnim predlogom imati veliki problem da donese zakonitu odluku ma kakva ta odluka bila, jer je opšte poznata činjenica da je upravo optužni akt ogledalo čitavog krivičnog procesa. Predmetni optužni akt je u cjelosti neupotrebljiv i ne može kao takav opstati u pravnom saobraćaju.
Za razliku od stanovišta postupajućeg tužioca, odbrana smatra da u konkretnom slučaju u radnjama mojih branjenika nema bitnih elemneta bića krivičnog djela koji im je stavljan na teret, niti u spisima predmeta postoje dokazi, da su naši branjenici izvršli predmetno krivično djelo, niti bilo koje drugo krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti. Utemeljenje za ovakav stav odbrane proizilazi upravo iz svakog dokaza pojedinačno koji egzistira u spisima predmeta, a posebno kada se ovi dokazi dovedu u međusobnu vezu. Naime, optužni akt je u pretežnom dijelu zasnovan isključivo na iskazu oštećenih u postupku, zbog čega je uloga tužioca u predmetnom postupku svedena jedino na procesnu. Međutim polazeći od načela istine i pravičnosti tužilac je dužan da izvede sve dokaze i da ih utvrđuje nezavisno od bilo čijeg uticaja, i to kako one koji terete osumnjičenog tako i one koji mu idu u korist. Da je tako postupano u toku postupka nesporno je da bi optužni akt dobio potpuno drugačiji činjenični opis i pravnu kvalifikaciju, ukoliko bi uopšte došlo do podnošenja optužnog predloga nakon okončane istrage, a ovo u odnosu na naše branjenike, dok bi optužni akt zasigurno bio podnijet protiv drugih učesnika ovog životnog događaja, koji u ovom postupku imaju status oštećenih. Potvrda prednjih navoda je i činjenica da je i sud, jedanput vratio spise predmeta postupajućem tužiocu, a radi dopune istrage i sprovođenja određenih radnji, što tužilac nije u cjelosti ispoštovao, a odbrana je takođe u više navrata predlagala određeni broj dokaza, a što je opet ignorisano, jer je očigledno tužilaštvu, bilo najvažnije da pritvor koji je određen nastavi da traje što je duže moguće.
Držeći se predmetnog optužnog akta primjećujemo da je isti sastavljen kao prepis iskaza oštećenih u postupku. Međutim, nijedan sud svjedočki iskaz oštećenog neće uzeti kao potpunu istinu, jer oštećeni zbog subjektivnog svojstva i veze sa predmetom krivičnog djela po prirodi stvari neće biti objektivan.
Tako je i u predmetom postupku. Oštećeni u predmetnom postupku ne samo što imaju cilj da sud okrivljene dodatno kazni zbog objektivnog animoziteta koji gaje prema istima, već imaju i namjeru da sebe zaštite od krivično pravne odgovornosti za radnje koje su preduzeli date prilike. Upravo su to dva glavna motiva zbog kojih se ne može očekivati da će oštećeni govoriti istinu, a upravo analizom njihovih iskaza se može doći samo do jednog zaključka, a to je da su se služili svim sredstvima samo ne i istinom, za razliku od okrivljenih čije su odbrane saglasne u cjelosti i korespondiraju sa svim ostalim provedenim dokazima u postupku. S tim u vezi polazeći od nespornih činjenica koje su utvrđene u postupku, predlažem da izanaliziramo svjedočke iskaze oštećenih. To ćemo učiniti suprotstavljajući ove iskaze sa ostalim personalnim i materijalnim dokazima iz spisa predmeta, prvenstveno upoređujući njihove iskaze sa video zapisom predmetnog događaja, a koji video zapis je svjetionik istine čijoj svjetlosti bi se svi morali povinovati, potom sa svjedočkim iskazima svjedoka Ranka Radulovića, Balše Dragovića, čiji iskazi su tačni, precizni i u saglasnosti sa provedenim dokazima, ali i nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke dr Krsta Nikolića. U ovom dijelu posebno imam potrebu da naglasim da su iskazi svjedoka oštećenih suprostavljani jedni drugima, pa tako u odnosu na svakog oštećenog pojedinačno nesporna je kolizija njihovih iskaza datih pred tužilaštvom i na glavnom pretresu, i kao takvi ovi iskazi ne mogu biti temelj presuđenja ove krivično pravne stvari. Oštećeni su tokom trajanja postupka pokušavali da prilagode svoje iskaze trenutnom stanju u spisima predmeta, pa su iz tih razloga njihovi svjedočki iskazi postali apsurdni, i prepuni nedosljednosti, nepotpunosti i neistinitosti, ovo posebno nakon odgledanog video zapisa predmetnog događaja. Naprijed navedenih kontradiktornosti u svjedočkim iskazima oštećenih, ima i previše, ali ćemo se mi skoncentrisati na one najbitnije.
Oštećena Ana Raičković u izjavi datoj pred tužilaštvom, pod prijetnjom krivične odgovornosti za davanje lažnog iskaza, a vezano za video zapis koji je sačinjen putem njenog telefona, navodi da nije ništa snimila, jer je okr. Mladen Mijatović pokušao da joj otme telefon. Međutim u svom iskazu odgovarajući na pitanja odbrane “da li je neko drugi od novinara dnevnog lista POBJEDA bio na licu mjesta? Da li je na naslovnoj strani dnevnog lista POBJEDA fotografija Bećirović Zorana, na kojoj se vidi da sjedi ispred ugostiteljskog objekta GURMAN sa podignutom desnom rukom u znak odmahivanja”, oštećena Ana Raičković je pred sudom navela da je ipak ona ta koja je snimala predmetni događaj, svojim telefonom, a što je kasnije i potvrđeno vještačenjem sadržine njenog telefona. Dakle oštećena Ana Raičković pristisnuta nespornim činjenicama, kao što je video zapis predmetnog događaja sa lica mjesta na kojem je zabilježen momenat kada oštećena uzima telefon i prilazi stolu gdje sjede okrivljeni i počinje da ih snima, mijenja svoj iskaz u pomenutom dijelu te priznaje da je svojim mobilnim telefonom snimila dio događaja. Nedosljednost i neistinitost iskaza oštećene je potvrđena vještačenjem sadržaja telefona oštećena gdje se na izuzetom video snimku dijela događaja, nesporno vidi da oštećena bez bilo kakvog straha i bojazni uznemirava okrivljene, snimajući ih i tako grubo zadirući u lični i privatni život okrivljenih u postupku, a koje ponašanje oštećene je evidentno agresivno, i suprotstavljeno iskazima oštećene u kojima jetvrdila da je bila konstantno ugrožena i osjećala strah. Ponašajući se na ovakav način, kritičnom prilikom oštećena Ana Raičković je očigledno izvršila krivično djelo neovlašćeno fotografisanje, a svjedočeći na prednje opisani način izvršila i krivično djelo davanje lažnog iskaza.
Nadalje oštećena Ana Raičković u izjavi datoj pred tužilaštvom navodi da nije zvala nikog osim policiju, a da je oštećeni Toma Arapović (njen vjerenik) čuo dobacivanja kada ga je zvala prije ulaska u automobil, dok u izjavi pred sudom ista navodi da ga je zvala kada se udaljila i ušla u svoj automobil, gdje sjedi nekoliko minuta sa zatvorenim staklima. Iz nespornog dokaza video snimka se utvrđuje da oštećena odlazi, sjeda u svoj automobil i tom prilikom iz automobila telefonira i poziva svog vjerenika oštećenog Toma Arapovića.
Dakle, u trenutku dok je ista komunicirala preko telefona niko joj nije dobacivao, jer u trenutku dok se oštećena kretala prema svom vozilu i dok se nalazila u svom vozilu, a radi se o samom kraju prdmetnog događaja, svi okrivljeni su se nalazili u ugostiteljskom objektu Gurman, te joj nisu tom prilikom dobacivali niti su joj mogli dobacivati bilo što, iz čega proizilazi da je natačno da je oštećeni Toma Arapović mogao čuti bilo kakve psovke ili dobacivanja jer istih u tom trenutku nije ni moglo biti, s obzirom na to da se ista isparkirala, i udaljila sa početne pozicije, a okrivljeni su bili uvjerenja da je ista otišla, pa se nisu nadali da se zapravo samo preparkirala par metara dalje, evidentnoočekujući dolazak svoga sina Uroša i vjerenika Toma Arapovića, koje je nesporno pozvala, i koji dolaze istovremeno na lice mjesta što apsolutno ne može biti koincidencija u datoj životnoj situaciji, već prethodni dogovor između oštećene Ane Raičković i njenog sina i njenog vjerenika.
Dalje oštećena Ana Raičković u izjavi pred tužilaštvom, a vezano za navodni napad na njenog sina oštećenog Uroša Gagovića, navodi da je okrivljeni Mladen Mijatović krenuo prema njenom sinu, zamahnuo rukom i agresivno krenuo da se bije, dok u izjavi pred sudom navodi da se ne sjeća kako je došlo do obračuna nakon što je okrivljeni Mladen Mijatović krenuo prema njenom sinu. U ovom dijelu njen svjedočki iskaz je u apsolutnoj koliziji sa iskazima svjedoka oštećenih Gagović Uroša i Arapović Toma, a posebno u koliziji sa video snimkom, iz kojeg se nesporno može utvrditi da okrivljeni Mladen Mijatović mirno stoji i razgovara sa Tomom Arapovićem, i ne vrši bilo kakvu radnju koja bi se mogla okarakterisati kao napad, zamahivanje rukom ili makar iskorak u pravcu oštećenog Uroša Gagovića, u trenutku kada prima udarac od strane ovdje oštećenog Uroša Gagovića. Dalje oštećena Ana Raičković, u svojoj izjavi koju je dala pred tužilaštvom, a vezano za udarac koji je primila dok je sklanjala sina sa okrivljenog Mladena Mijatovića, navodi da je neko s leđa udario u ruku, dok u izjavi pred sudom navodi da je okrivljeni Zoran Bećirović sigurno udario u ruku. Međutim, nijedan svjedok nije potvrdio ovu tvrdnju oštećene, a vještak sudske medicine dr Krsto Nikolić je vezano za mehanizam nastanka te povrede dozvolio mogućnost da je povreda šake oštećene Ane Raičković mogla nastati na identičan način, kao i povreda stopala kod okr.Mladena Mijatovića, tj. Gaženjem odnosno nagnječenjem, a što je jedino životno i logično moguće u gužvi koja je postojala unutar ugostiteljskog objekta Gurman, bez umišljaja bilo koga od prisutnih da joj takvu povredu nanese. Oštećena u svojoj izjavi navodi da nije prilazila stolu okrivljenih, već da je pokušala da se skloni. Iz video snimka se utvrđuje da je oštećena Ana Raičković više puta prilazila stolu, i da je inicirala komunikaciju. Dalje, oštećena u svom iskazu navodi da su je okrivljeni predmetne prilike davili dok nije počela da kašlje i da se guši, čupali za kosu, udarali glavom o automobil, te da su je izvukli iz automobila. Na pregledanom video snimku nije potvrđeno ništa od navedenog. Vještak medicinske struke je čak u svom nalazu utvrdio samo crvenilo koje ne predstavlja povredu, i potvrdio da bi oštećena gotovo sigurno imala vidljive povrede da je stvarno gušena na način kako je to opisala, jakim intenzitetom, te da bi nalaz otorinolaringologa bio drugačiji, da je kritičnom prilikom stvarno doživjela davljenje bilo kakvog intenziteta, kojih povreda oštećna objektivno nema, jer nije bilo niti davljanje niti gušenja, jer niko od okrivljenih nije preduzeo ništa od navedenog. Jedine povrede, pa i crvenilo koje nije povreda, koje je oštećena mogla zadobiti eventualno su mogle nastati prilikom čupanja oštećene sa svojim sinom koga je sprečavala u namjeri da svoje bokserske vještine zloupotrijebi nad ovdje okrivljenima. Vještak medicinske struke dr Krsto Nikolić opisuje, kod oštećene Ane Raičković crvenilo kože navodeći da to crvenilo ne predstavlja povredu, te da se crvenilo može pojaviti iz različitih razloga, kao npr. trljanjem kože, uticajem hemijskih sredstava, usled uzbuđenosti, kao i usled određenih organskih oboljenja. Odbrana je upravo iz prednje navedeniih razloga a u cilju utvrđivanja potpunog činjeničnog stanja sudu dostavila fotokopiju Izvještaja ljekara specijaliste dermatologa, iz kojega pod uslovom da je isti autentičan, proizilazi da je crvenilo kod oštećene Raičković Ane nastalo upravo zbog dijagnoze iz predmetnog izvještaja, a nikako djelovanjem okrivljenih.
Ovdje posebno imam obavezu da kao branilac ponovim da je predmetna dokumentacija odbrani dostavljena na čudan i specifičan način iz kojeg razloga smo predlagali sudu da se primarno utvrdi autentičnost fotokopije medicinskog izvještaja, što bi bio prvi zadatak vještaku sudske medicine, a nakon toga i da isti vještak odgovori u svom nalazu i mišljenju da li je crvenilo kod oštećene Ane Raičković moglo nastati na ovaj način. Za napomenuti je da je odbrani na specifičan način dostavljena fotokopija medicinskog izvještaja oštećene, od strane lica čiji identitet odbrani nije poznat, međutim kako je sud odbio predlog odbrane da provjeri vjerodostojnost i autentičnost predmetnog izvještaja koji dokazni predlog je odbrana predložila isključivo za potrebe sudskog postupka, i u cilju pravilnog i popunog utvrđenja činjeničnog stanja, (a što je neprikosnoveno i sveto pravo, te obaveza branioca u postupku), međutim kako je sud odbio ovaj predlog odbrane, to je u tom dijelu činjenično stanje u postupku ostalo neutvrđeno. Vezano za sve naprijed navedeno, nameće se samo jedan zaključak a to je da je oštećena Ana Raičković različito predstavljala događaj u različitim fazama postupka, a dokazano je da je niko nije udarao, davio, niko joj nije otimao telefon, niko je nije čupao za kosu, te je upravo ona ta koja je bila istrajna i uporna u prolongiranju verbalne konfliktne situacije, i da je pozivanjem svog sina i vjerenika izazvala fizički napad istih na okrivljene. Svaki njen iskaz bez obzira na različitosti ima smo jedan zajedniči imenitelj, a to je da su svi dati u cilju otežavanja krivično pravno položaja okrivljenih u postupku, sa posebnom motivacijom da abolira njenog sina Uroša Gagovića od krivično pravne odgovornosti za fizički napad na okrivljenog Mladena Mijatovića i za povrede koje mu je tom prilikom nanio.
Upravo ovdje predstavljenim nelogičnostima koje su sadržane u iskazu oštećene Ane Raičković, odbrana osporava i Optužni akt koji sadrži sve ukazane radnje i postupke, jer je optužni akt pisan po iskazu oštećene Ane Raičković, zbog čega je isti jednako nedokazan i neistinit.
Poštovani sude, ovdje želimo da zastanemo, jer se iz predstavljene deliktne situacije jasno uočavaju dva momenta, odnosno dvije odvojene radnje, koje se uporno pokušavaju ugurati u cjelinu jer su tako i opisane u Optužnom aktu. Prvu radnju predstavlja verbalna rasprava oštećene Ane Raičković sa okrivljenim Mladenom Mijatovićem i Zoranom Bećirovićem, dok druga radnja nastupa kada dolaze oštećeni Tomo Arapović i Uroš Gagović koji napadom na okrivljenog Mladena MIjatovića započinje fizički obračun.
Naime, prva radnju koju obuhvata uvredljiva komunikacija koju je oštećena Ana Raičković imala sa okrivljenim Mladenom Mijatovićem i Zoranom Bećirovićem, je prekinuta onda kada je oštećena Ana Raičković ušla u svoj automobil i parkirala se par metara dalje od ugostiteljskog objekta Gurman. Međutim kako joj tom prilikom niko od okrivljenih nije prišao, niti je uznemiravao, to se uzima da je predmetna verbalna rasprava završena, a time i delikt. Ako posmatramo sa objektivnog stanovišta u cjelokupnoj radnji koja je do toga momenta preduzeta ne postoje elementi bića krivičnog djela nasilničko ponašanje. Možda postoji prekršaj zbog uznemiravanja javnog reda i mira, za koji bi odgovarali jednako i oštećena kao i okrivljeni Bećirović i Mijatović, ali u opisanoj radnji nedostaju konstitutivni elementi bića krivičnog djela nasilničko ponašanje. Poređenja radi možemo navesti i nedavni događaj koji se odigrao ispred Višeg suda u Podgorici kada je došlo do verbalne rasprave između jednog lica i više novinara, a koji događaj je poznat široj javnosti, jer je bio medijski propraćen, dok je epilog ovog događaja upravo postupak koji je sproveden pred sudom za prekršaje.
Postavlja se pitanje zbog čega je ova verbalna prepirka uvrštena u činjenični opis optužnog akta, ako ista ne predstavlja nasilničko ponašanje. Zbog čega se sudu predstavlja da dva objektivno odvojena momenta predstavljaju jednu kontinuiranu radnju. Pa to je učinjeno upravo iz razloga da bi se opravdalo ponašanje oštećenog Uroša Gagovića, čiji postupci koji se ogledaju u napadu na okrivljenog Mladena Mijatovića, predstavljaju conditio sine qua non, odnosno uslov bez kojeg ne bi došlo do bilo kakvog fizičkog nasilja.
Da je oštećena Ana Raičković pozvala svog sina i svog vjerenika, isključivo radi vršenja fizičkog nasilja prema okrivljenima nesporno proizilazi iz video zapisa, jer ista nakon što je ušla u svoj automobil umjesto da ode, ista je samo preparkirala svoj automobil desetak metara dalje od ugostiteljskog objekta Gurman i ostala da čeka “pojačanje”. U prilog ovoj tvrdnji stoji i činjenica da oštećeni Uroš Gagović dolazi na lice mjesta sa svojim automobilom, koji parkira ispred ugostiteljskog objekta Minhen pub, nekih dvadesetak metara od lica mjesta, sve kako ga ne bi oštetili, dok je sa sobom ponio teleskopsku palicu predmet podoban da tijelo teško tjelesno povrijedi, što je nesporno utvrđeno iz video snimka, a što opet znači da je došao spreman u namjeri da vrši nasilje nad okrivljenima, a što je i učinio. Rezimirano jedini koji je date prilike vršio nasilje je upravo oštećeni Uroš Gagović koga je na to podstrekla majka oštećena Ana Raičković, a u tome mu pomogao oštećeni Tomo Arapović.
Zamolio bih sud za jedan pravni eksperiment. Pa tako molim da makar jednom optužni akt pročitate počev od treće stranice istog, i to počev od rečenice “Nakon čega je ispred ugostiteljskog objekta došao oštećeni Uroš Gagović, gdje je video oštećenu Anu Raičković kako stoji pored svog vozila i pitao da mu pokaže ko su ti ljudi koji su joj dobacivali, kada uočava okrviljene koji su mu se podsmijevali govoreći “viđi joj momka” i “dođi pičko”, kada okrivljeni Mladen Mijatović ustaje, unosi mu se u lice, zamahuje pesnicom da ga udari u čemu ne uspijeva, a zatim ga oštećeni Uroš Gagović udara pesnicom u pravcu glave… I tako dalje…” Da je sudu optužni akt predstavljen na način kako je pravilno, odnosno na način kojim se prezentuje samo najkraći činjenični opis radnje koja je preduzeta, a koja treba da oslikava radnju krivičnog djela nasilničko ponašanje, odbrana je ubijeđena da tužilac tada ne bi optužio ovdje okrivljene već upravo suprotno.
Dakle ono na šta nas nesporno upućuje svaki dokaz u postupku jeste da u trenutku kada je oštećeni Uroš Gagović došao na lice mjesta, nije bilo napada, nije bilo prepirke, a njegova majka oštećena Ana Raičković je sjedjela mirno u svom automobilu. U konkretnom slučaju se ne može raditi o radnji samoodbrane, već isključivo o napadu oštećenog Uroša Gagovića na okrivljene.
Izjašnjavajući su u odnosu na drugi dio događaja koji započinje u trenutku kada na lice mjesta istovremeno dolaze oštećeni Tomo Arapović i Uroš Gagović, i preduzimaju inkriminisane radnje prema okrivljenima, navodimo niz nelogićnosti koje stoje u iskazima pomenutih svjedoka a na kojima je nažalost zasnovan optužni akt.
Oštećeni Tomo Arapović u svojoj izjavi kod tužioca, a vezano za fizički sukob između Mijatovića i Gagovića, navodi da je okrivljeni Mijatović bio prsa u prsa sa oštećenim Urošem Gagovićem, potom je Mijatović uradio nešto prema njemu, ogurnuo ga ili udario glavom, pa ga je oštećeni Uroš udario pesnicom, te da je tom prilikom oštećena Ana Raičkovič skočila kako bi ih razdvojila. U iskazu koji je dao pred sudom oštećeni Tomo Arapović navodi da je ispred ugostiteljskog objekta Gurman pričao sa okrivljenim Mladenom Mijatovićem, te da je bila žustrija rasprava, a da je oštećeni Uroš Gagović prišao otpozadi, iza njegovih leđa, te da je ušao u fizički obračun sa okrivljenim Mladenom Mijatovićem na način što je skočio na njega, udario ga i da je tuča na taj način i započela. Oštećeni Uroš Gagović u svojoj izjavi navodi da je okrivljeni Mladen Mijatović počeo da mu se unosi u lice, te da je potom zamahnuo stisnutom pesnicom prema njemu i udario ga u rame, kada mu je oštećeni uzvratio udarac, ali u tome nije uspio jer se spotakao. Iz video snimka se utvrđuje da oštećeni Uroš Gagović trčeći prilazi licima koja mirno stoje i razgovaraju, pravi zamah i desnom rukom, iz trka, zadaje udarac okrivljenom Mladenu Mijatoviću koji razgovara sa oštećenim Tomom Arapovićem, nakon čega padaju kroz vrata lokala, kada mu zadaje salvu udaraca dok okrivljenom Mladenu Mijatoviću sjedi na grudima. Dalje oštećeni Tomo Arapović u svojoj izjavi kod tužioca navodi da je mlađi momak - misleći očigledno na okrivljenog Ljubišu Dukića, došao da odvoji oštećenog Uroša Gagovića od okrivljenog Mladena Mijatovića, te da nije vidio da ga je tom prilikom eventualno udario. Konfrontirajući se sam sebi, u svojoj izjavi kod suda oštećeni Tomo Arapović navodi da je mlađi momak stiskao i davio oštećenog Uroša Gagovića, te da ga je izgurao iz lokala.Interesantno je da je na glavnom pretresu oštećeni Toma Arapović upitan da li je upravo okrivljeni Ljubiša Dukić, to lice koje je stisklao i davilo oštećenog Uroša Gagovića i koje je istoga izguralo iy lokala, ovaj oštećeni bio kategoričan u svojoj tvrdnji da to nije Ljubiša Dukić. Međutim, iz video snimka se utvrđuje da okrivljeni Ljubiša Dukić odvaja oštećenog Uroša Gagovića, udaljava ga iz ugostiteljskog objekta Gurman, da bi se potom uočilo kako na izlazu iz objekta oštećeni Uroš Gagović dodaje Tomi Arapoviću teleskopsku palicu.
Iz predenje ukazanih nelogičnosti, nedosljednosti u iskazima, može se jasno utvrditi koliko su svi iskazi oštećenih objektivno neistiniti, pri čemu je istu sudbinu doživio i Optužni akt koji je zasnovan na ovdje predstavljenim navodima oštećenih, i koji se nalazi u direktnoj suprotnosti sa video snimkom, iskazima svjedoka u postupku, ali i nalazu vještaka medicinske struke.
Izjašnjavajući se u pogledu pravne kvalifikacije navodimo sledeće. Zaštitni objekt kod krivičnog djela nasilničko ponašanje jeste javni red i mir. Stepen ugroženosti ovog štićenog dobra je ono što pravi razliku između krivičnog djela i prekršaja iz oblasti javnog reda i mira. Pa tako da bi postojalo krivično djelo potrebno je da intenzitet iskazanog nasilja bude u tolikoj mjeri u disproporciji sa ponašanjem ili odbranom oštećenog da bi se to moglo kvalifikovati kao grubo zlostavljanje. Prevedeno na konkretni slučaj, oštećeni u postupku bi morali biti apsolutno pasivni, odnosno ne bi mogli, niti smjeli tom prilikom preduzimati bilo koju radnju kojom bi se gruba disproporcija napada i odbrane narušila. Mi u predmetnom slučaju imamo kao nesporno dokazanu činjenicu koja proizilazi iz svjedočkih iskaza svih saslušanih svjedoka, kako je oštećena Ana Raičević predmetne prilike upućivala grube uvrede u pravcu okrivljenih koji su sjedili za svojim stolom, više puta im se fizički približavala neodstupajući ni za pedalj. Takođe, u predmetnom postupku iz ponašanja oštećenih, Arapović Tome i Gagović Uroša, koji su inicirali fizički napad na način što je Gagović Uroš udarcem u glavu iz trka povrijedio Mijatović Mladena ovdje okrivljenog u postupku. Sve ovdje predstavljeno ponašanje kako na verbalnom, tako i na fizičkom planu govori u prilog sudskoj praksi da postoji značajna disproporcija u odnosu na intenzitet napada i odbrane, ali se ona isključivo ogleda u grubom intenzitetu uvreda i udaraca koji su jedino oštećeni iskazali u predmetnom događaju. Kako konkretne prilike ne postoji potrebna disproporcija u napadu i odbrani to jepredmetni događaj bilo potrebno podvesti pod prekršaj za koji bi jednako odgovarali i oštećeni u postupku.
Kada je u pitanju radnja izvršenja vršenja nasilja, za njeno ostvarenje nije dovoljno samo utvrditi mehanizam nastanka povreda nekom licu, već je neophodno utvrditi da se radi o neisprovociranom, agresivnom, objesnom i bezobzirnom ponašanju u odnosu na neodređeni broj nedefinisanih lica prema kojima učinilac ima indiferentan stav a ne onda kada se nasilje vrši prema tačno određenom licu sa tačno određenim ciljem, zbog ranijih nesuglasica ili neslaganja. Pri čemu na psihičkom planu okrivljenih mora postojati umišljaj da se naruši javni red i mir. Kako u predmetnom slučaju u postupku imamo smanjenu, i bitno smanjenu uračinljivnost, koja je generisana ponašanjem, vrijeđanjem, i udarcima oštećenih, to na psihičkom planu osumnjičenih ne može postojati umišljaj da naruše javni red i mir. Sve je to Viši sud u Podgorici detaljno obrazložio u odluci Kž br.239/21 od 22.06.2022. godine.
Bespredmtno je komentarisati medijske pritiske koje trpe svi učesnici u postupku, kao i neobjektivno, selektivno i pristrasno informisanje javnosti koje je vršeno od strane pojedinih medija, kao što je npr. prikazivanje samo dijela snimka vezano za događaj kod vozila oštećene Ane Raičković, izvještavanje o događajima koji nemaju apsolutno nikakvu vezu sa okrivljenima kao što je oštećenje šoferšajbne na vozilu koje je vlasništvo brata oštećene Ane Raičković, i oštećenje retrovizora na vozilu u vlasništvu dnevnog lista POBJEDA, a interesantno je da se ove vijesti plasiraju putem medija uoči zakazanih glavnih pretresa, sve kako bi se ovakvim spinovanjem kod šire javnosti, odnosno građana stekao utisak da ovdje opisane radnje imaju veze sa okrivljenima, a očigledno je da nemaju, što je sve izvršeno u cilju kreiranja pritiska na sud da se pritvor ne ukine i da traje što je duže moguće, a što je evidentno uspješno sprovedeno obzirom da pritvor i dalje traje uprkos tome što je isti neosnovan i odavno izgubio svaku svrhu i spisao, pa se u svakom slučaju pretvoro u kaznu, bez obzira kakva će biti konačna odluka suda.
U konačnom kako nakon sprovedenog postupka nije dokazano da su okrivljeni učinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, to predlažemo da sud okrivljene oslobodi od optužbe, i da im ukine pritvor, jer su dosadašnjim trajanjem pritvora povrijeđena načela srazmjernosti i supsidijarnosti.
