Piše: Andrej Nikolaidis
Zašto Andrija Mandić baš sada ponovo nameće srpski jezik kao glavu temu, o kojoj bi se, kaže, trebao voditi široki društveni dijalog?
Zato što mu, kao i obično, trebaju svađe i etničke tenzije.
A zašto mu baš sad trebaju tenzije?
Zato što Vučiću, Dodiku i njihovom zajedničkom projektu srpskoga sveta ne ide dobro. Vučić je na klackalici: možda padne a možda i ne. Ali šteta je već učinjena – on više nije jaki lider. Preslab je da bi bio Trumpov igrač. On više ne može garantovati ništa, nikome. On više ne može završiti posao. Čak i ako opstane na vlasti, ovako oslabljen, njegovi su dani kao vladara Srbije odbrojani – ovako ili onako, ovo je početak njegovog kraja. On više nije pouzdan aset. Kao takav, biće zamijenjen drugim.
Isto važi i za Dodika. Otišao je predaleko. Svaki dan koji provede na vlasti je tek odlaganje neminovnog – a to je bijeg u Beograd, Budimpeštu ili Moskvu.
To proces konsolidacije i unaprjeđenja srpskog sveta odlaže na neodređeno.
I to je opasno, zato što je Vučićeva, Dodikova i Mandićeva destruktivna moć i dalje velika. A malo im je šta osim destrukcije preostalo.
Masovni protesti u Srbiji na neki način djeluju kao blast from the past: oni su posve van duha novog vremena, van Zeitgeista koji odlučujuće oblikuje fašistička internacionala.
Studenti u Srbiji se u biti zalažu za liberalno-demokratsku državu – jasnu podjelu vlasti na tri nezavisna međusobno-kontrolišuća dijela i vladavinu prava. To čine u vremenu kada Trumpova administracija i čopor pasa iz fašističke internacionale vrše frontalni udar na svaku demokratsku vrijednost. Studenti se bore protiv autoritarnog lidera u vremenu autoritarnih lidera.Dok diktatori širom svijeta jačaju, onaj u Srbiji je sve slabiji, što je direktna posljedica studentskih protesta. Koji nemaju podršku ni EU ni USA. I baš zato su tako snažni i po Vučića razorni: zato što nisu konstrukt, nisu izvana finansirani, nego su evolutivna odbrambena reakcija srpskog društva na Vučićevu mahnito-zločinačku vladavinu. Međutim: pitanje je trenutka kada će EU razumjeti da je, naročito u novoj konstelaciji snaga, njen primarni interes na Balkanu da razvrgne nesvetu alijansku sa beogradskim diktatorom i velikosrpskim nacionalizmom – kada će, dakle, razumjeti da je njen interes brz ulazak Crne Gore u EU, stabilna Bosna i Hercegovina i demokratizovana Srbija koja je prisiljena da odustane od ideje da preko marioneta kakvi su Dodik i Mandić upravlja susjednim državama.
Opasna kriza u Bosni i Hercegovini, koja se doslovce nalazi pred novim ratom, direktna je posljedica Dodikovog i Vučićevog manje pogrešnog, više preuranjenog tumačenja nove politike američke imperije.
Sa jedne strane, očito je da Vučić pokušava opstati na vlasti tako što će otvoriti krizu u Bosni i Hercegovini i potom pozvati građane Srbije na jedinstvo u odbrani Srba u Bosni i odbrani opstanka entiteta Republika Srpska – naravno, pod njegovim vođstvom. Kada su ugroženi nacionalni interesi, ko ima vremena da se bavi demokratijom? Tada je vrijeme da se nacija ujedini oko autoritarnog lidera. To je Vučićev plan. Nema nikakve sumnje da će Vučić tu dodati i borbu za “obespravljene” sunarodnike u Crnoj Gori. Svojom inicijativom o srpskom kao službenom jeziku Mandić mu nabacuje volej.
Milorad Dodik, lider bosanskih Srba, sa druge strane, procijenio je da je upravo sada trenutak da dovrši proces secesije RS-a iz Bosne i Hercegovine – na kojem radi već više od deceniju.
Još od završetka rata u Bosni bilo je jasno da za taj sukob nije pritisnuto „stop“, nego „pause“. Bilo je, naime, jasno da će Republika Srpska odvajanje od Bosne i pripajanje Srbiji pokušati prvom prilikom kada bude procijenjeno da su geopolitičke okolnosti povoljne za to.
Sada je taj trenutak. Imperija napušta svoje stare politike, pa i one u našem regionu. Napušta stare saveznike i traži nove. Dodik je u tome vidio šansu. Pritom, nije mogao dalje čekati i odlagati, budući da je na bosanskohercegovačkom sudu osuđen na godinu dana zatvora i zabranu političkog djelovanja zbog svojih secesionističkih odluka.
Odgovorio je tako što je nametnuo zakone kojima svoju teritoriju – RS – izuzima iz pravnog poretka BiH, tako da odluke sudova u Sarajevu tamo više ne važe. Da bi izbjegao hapšenje, donio je zabranu rada državne policije i obavještajne službe u svom entitetu.
Time je secesija praktično pa okončana: preostalo je još da zauzme granice i proglasi nezavisnost – što se završava tokom jedne jedine noći.
Dodik je računao na sljedeće. Pod jedan, na naklonost Trumpa tiranima, koji su u stanju brzo i bez pogovora učiniti što on traži, ne trošeći vrijeme i energiju na demokratske procedure. Pod dva, računao je na Trumpovu podršku Rusiji i Putinu, koji podržavaju Dodika – saveznik mog saveznika i moj je saveznik. Pod tri, računao je na pomoć čitave narastajuće fašističke internacionale, od Trumpa i Putina na vrhu, preko Orbana, od kojega je dobio čak i oružanu pomoć, do svih sitnih fašista za tastaturom, koji bi diseminirali Dodikov narativ o hrišćanskom narodu (Srbima) izloženom asimilaciji i teroru muslimana (Bošnjaci), zbog čega je nužno da napuste „muslimansku državu“.
Ipak, napravio je grešku. Požurio je. Kroz usta državnog sekretara Marka Rubija Trampova je administracija osudila Dodikove akcije i podržala suverenitet i cjelovitost Bosne i Hercegovine. Trump još nije dovršio arhitekturu svijeta autoritarnih vođa i gole sile, u kojoj ima mjesta za ono što je Dodik naumio učiniti. Tako se Dodik našao u ofsajdu.
Odakle nema natrag. Što situaciju čini dodatno opasnom. Budući da ne može reterirati, jer ga u tom slučaju čeka zatvor, Dodik sukobe u Bosni vidi kao način da ostane na slobodi.
U ovom trenutku, i Dodik i Vučić imaju interes za kontrolisanim sukobima u Bosni. Ali „kontrolisani sukobi“ lako skliznu u nekontrolisane, kao što je opštepoznato.
Crna Gora za to vrijeme snom mrtvijem spava. Osim Mandića i njegovih, koji jedini imaju reacionalan stav prema bajki o ulasku Crne Gore u EU godine 2028. Da Mandić misli da je integracija Crne Gore u Evropsku uniju doista blizu, vodio bi još agresivniju i po taj cilj štetniju politiku.
Da bi se povjerovalo (ili tvrdilo da se vjeruje) da će Beograd, Banjaluka i političke strukture u Crnoj Gori koje su na vlasti a pod njihovom kontrolom dozvoliti izlazak Crne Gore iz srpskog sveta i njen ulazak u EU i tome neće pružiti golem otpor, potrebno je biti komad brava ili komad podlaca.
Da to formulišem ovako. Ako Crna Gora pod Mandićevim vođstvom 2028. uđe u EU, mene za muda objesite na Balšića pazaru. I dovedite đake iz Bogoslovije da dan i noć, na smjene, nada mnom sprovode lokalni ekvivalent kineskom mučenju vodom – zlostavljanje popadijom. Stavite me dakle na muke paklene i dovedite ih da mi pjevaju hitove Danice Crnogorčević.
