Donald Tramp se u januaru sledeće godine vraća u Bijelu kuću, a Amerika i svijet se spremaju za novi četvorogodišnji mandat republikanskog predsjednika.
Iako spoljna politika nije imala odlučujući uticaj na ishod nedavnih predsjedničkih izbora, rezultat glasanja bi mogao da utiče na fokus američke diplomatije u odnosu na rat u Ukrajini, sukob na Bliskom istoku i nadmetanje sa Kinom, piše Glas Amerike.
Ne bi trebalo očekivati ni da Zapadni Balkan bude visoko na listi prioriteta nove administracije, ocjenjuju stručnjaci sa kojima je razgovarao Glas Amerike, ali naglašavaju da bi upravo uticaj koji Kina, rat u Ukrajini i Rusija, imaju na Balkan mogli da oblikuju politiku SAD prema regionu.
Kina
Dalibor Rohač iz vašingtonskog konzervativnog instituta "Amerikan enterprajz" (AEI) ocjenjuje da će svojevrstan kinesko-ruski savez koji se već godinama nameće kao alternativa Zapadu na Balkanu, biti politički i ekonomski izazov za novu američku administraciju. Kina je tokom prethodnih 10 godina uložila velike količine novca kroz projekte u inicijativi "Pojas i put".
„Ako pogledate činjenicu da je luka Pirej u kineskom vlasništvu, postoji ozbiljan pokušaj da se dublje povežu sa tržištima u EU, a to uključuje svojevrsne projekte infrastrukturnog povezivanja širom Zapadnog Balkana“, kaže Rohač za Glas Amerike.
Kina je u Srbiji uložila milijarde dolara u investicije i kredite, posebno u rudarstvo i infrastrukturu. Dvije zemlje potpisale su sporazum o strateškom partnerstvu 2016. godine i sporazum o slobodnoj trgovini prošle godine, dok su tokom posjete kineskog predsjednika Ši Đinpinga Beogradu u maju potpisali izjavu o zajedničkoj budućnosti.
Ruski uticaj u Srbiji i na Balkanu se ogledao kroz gasne sporazume, ali i otvaranje predstavništava medija bliskih Kremlju.
„Moguće je da ako budemo imali konvencionalnije republikansko osoblje u sledećoj administraciji, da će oni dobro pogledati ove projekte i učešće zemalja kao što je Srbija u projektu ’Pojas i put’. Možda će postavljati teška pitanja, koja nisu zaista postavljana tokom Bajdenove administracije“, navodi Rohač.
Kineska inicijativa Pojas i put pokrenuta je 2013. godine - to je veliki infrastrukturni projekat pod vođstvom Pekinga, proteže se širom svijeta, a kritičari ga video kao instrument za ekspanziju kineske moći. Srbija je bila jedna od 28 zemalja osnivača te inicijative.
Među državama koje su se odmah priključile je bila i Crna Gora, a od 2006. do 2023. Kina je direktno investirala oko 89 miliona eura u tu zemlju, prema podacima lokalne privredne komore. Ipak, nije sve ostalo na ekonomiji, jer prema istraživanju američkog Međunarodnog republikanskog instituta (IRI), Kina i Rusija u Crnoj Gori koriste duboke podnele u stanovništvu i medijima da bi promovisale svoje agende, a preko propagande „koju šire prosrpski/proruski/provladini mediji“ ističu kinesko-rusku alijansu kao superiorniju alternativu liberalnom svjetskom poretku.
Odnos prema Kini i ekspanziji njenog globalnog uticaja do sada je bio jedna od rjietkih tačaka koja je ujedinjavala republikance i demokrate.
Prema mišljenju Endrua Hajda iz vašingtonskog Stimson centra, SAD bi trebalo da obrate više pažnje na širenje kineskog uticaja u Srbiji.
„Prije svega, u smislu dopuštanja veće uloge Kine u ekonomiji od one koje bi EU i SAD voljeli da vide. Očekujem nastavak pritiska, nešto će biti vođeno strateškim ciljevima, a nešto američkim biznisom i osjećajem da Kinezi rizikuju da nas izguraju iz regiona“, smatra Hajd.
Prema podacima iz istraživanja instituta "Amerikan enterprajz", tokom 2021. godine Srbija se u Kini zadužila za 7,19 milijardi dolara i još za 1,91 milijardu u 2022. godini. Prethodno, pokušaj poslovne saradnje srpskog Telekoma i kineskog Huaveija u oblasti 5G tehnologije spriječila je 2020. prva administracija predsjednika Trampa, zbog čega se Srbija tada okrenula Eriksonu i Nokiji.
„Kinezi na neki način vole manje proevropske ili manje prozapadne vlade. I zato pridaju mnogo pažnje Srbiji na Zapadnom Balkanu. Siguran sam da će biti (američke) retorike protiv inicijative Pojas i put. Ako želimo da se takmičimo sa Kinezima, treba da sami finansiramo te projekte“, kaže za Glas Amerike Robert Hamilton iz Instituta za istraživanje međunarodne politike iz Filadelfije.
On navodi da je problem što niko neće, poput Kine, potrošiti toliko novca kao Kina u oblastima kao što su Zapadni Balkan, Centralna Azija ili Južni Kavkaz.
„Osim ako Trampova administracija ne napravi značajan pomak u našoj spoljnoj politici, u našoj ekonomskoj pomoći, nećemo trošiti novac kao Kinezi. I tako je za zemlje poput Srbije izbor da uzmu kineski novac i projekte, koji pomažu u izgradnji infrastrukture i opipljivih stvari koje ljudi koriste“, navodi Hamilton i dodaje da u takvim zemljama „ne postoji strah od Kine“.
Kritičari širenja kineskih investicija i uticaja u Srbiji i na Zapadnom Balkanu navode da, pored visokih kamatnih stopa za kredite kojima se projekti finansiraju, kompanije koje dolaze iz ove zemlje često ne poštuju prava radnika, kao i da imaju niske ekološke kriterijume.
Hamilton navodi da bi upravo ovaj aspekt mogao da bude „linija“ po kojoj bi nova američka administracija mogla da se suprostavi uticaju azijske sile.
„Radne prakse i standardi su ponekad nepravedni prema radnicima. Moramo da govorimo o ekološkoj šteti i korupciji jer znamo da Pojas i put obiluje korupcijom, kao i mogućnostima da elite u ovim zemljama izvlače novac. I to je ono što brine ljude u mjestima kao što su Srbija, Kenija ili Kazahstan. Ako ćemo da kritikujemo, trebalo bi na toj osnovi, jer su to legitimne kritike“.
Rusija
Druga velika spoljnopolitička tema koja bi mogla da utiče na odnos SAD prema Zapadnom Balkanu jeste Rusija, u kontekstu rata u Ukrajini i uticaja Moskve u regionu.
Tokom kampanje, Tramp je govorio da bi u slučaju njegove pobjede, rat u Ukrajini, koji traje od 2022, mogao da bude okončan za jedan dan. Kritičari su ga često napadali zbog navodne naklonosti i iskazanom „razumijevanju“ prema Vladimirom Putinom, dok je on odgovarao tvrdnjama da je Bajdenova administracija odgovorna što je Ukrajina uopšte došla u poziciju da bude meta ruske invazije. Kongres je odobrio pomoć Ukrajini, mada su razlike među republikancima i demokratama u odnosu na to kako i koliko SAD treba da pomažu Kijevu značajne.
Tramp je najavio da će pokušati da uvede dvije strane u pregovore i zaustavi rat, ali analitičari upozoravaju da se velike promjene u američkoj spoljnoj politici vjerovatno neće desiti preko noći.
„Američka spoljna politika nije gliser. To je tanker za naftu ili nosač aviona. Ako želite da upotrebite tu metaforu, to je 98.000 tona. Ne mijenja se preko noći. To je ogromna birokratija nacionalne bezbjednosti i spoljne politike koja generalno sprovodi politiku u kontinuitetu“, objašnjava Hamilton.
Balkan je bio uz Ukrajinu tokom prethodne dvije i po godine, a i Srbija je više puta glasala za rezolucije Ujedinjenih nacija kojima se osuđuje ruska agresija na Ukrajinu. Srbija je, prema pisanju Fajnenšal Tajmsa, indirektno, preko drugih zemalja, od početka rata u Ukrajini u tu zemlju izvezla municiju u vrijednosti od 800 miliona eura.
Predsjednik Srbije je potvrdio da je informacija o vrijednosti municije uglavnom tačna, da se odnosi na period od dvije do tri godine i da Srbija tu prodaju vidi kao poslovnu priliku.
Srbija je ipak ostala jedina evropska država koja nije uvela sankcije Moskvi što su od nje zahtjevale i Evropska unija i Amerika. Bajdenova administracija nije vršila preveliki pritisak na Beograd da uvede sankcije, pa nije za očekivati da će nova administracija da promijeni pristup, kažu sagovornici Glasa Amerike.
„Nemam razloga da vjerujem da će doći do pritiska Trampove administracije na Srbiju da uvede sankcije Rusiji. Očekujem napor da se rat okonča. Poslije toga bi, pretpostavljam, uslijedila neka vrsta normalizacije odnosa SAD i Rusije, a možda čak i između nekih evropskih zemalja“, kaže Dalibor Rohač.
Iako Tramp nije još objelodanio detalje vlastitog plana za završetak rata u Ukrajini, američki mediji, pozivajući se na izvore bliske novoizabranom predsedniku, navode opciju "zamrzavanja konflikta" na postojećim pozicijama.
"Zamrzavanjem sukoba, Rusiji bi bilo dozvoljeno da zadrži teritoriju koju je trenutno zauzela, oko 20 odsto Ukrajine. Ukrajina bi morala da odustane od napora da se pridruži NATO-u, što je ključna komponenta plana pobjede Zelenskog. A po toj logici, Ukrajina bi zadržala djelove Kurska zamrzavanjem sukoba duž sadašnje demarkacije, koje je zauzela u avgustu u iznenadnom upadu (oko 1.300 kvadratnih kilometara) i od tada se bori sa Rusijom oko te teritorije", naveo je magazin Njuzvik u nedavnoj analizi odnosa nove administracije prema ratu u Ukrajini.
Dalibor Rohač dodaje da bi kraj sukoba mogao da bude praćen nastojanjem da se izvuče ekonomska korist od jeftine ruske energije i investicionih veza sa Rusijom.
Krajem novembra, odlazeća administracija je dala „zeleno svijetlo“ Ukrajini da raketama dugog dometa gađa ciljeve u Ukrajini, a Rusija je odmah odgovorila upotrebom balističkih projektila.
„Izabrani predsjednik Tramp je rekao da je veoma zainteresovan za rad na mirovnom sporazumu o Ukrajini. I mislim da bi nešto od toga podrazumijevalo da SAD smanje dio pritiska. Ne mislim ni da će biti većeg pritiska konkretno na Srbiju. Pritisak na Evropu uopšte, u smislu odnosa sa Rusijom, biće diktiran nekom vrstom strateških ciljeva SAD u budućnosti“, kaže Endru Hajd iz Stimsona.
Za mnoge stručnjake, odnos nove administracije prema Rusiji je isprepletan sa stavom Trampa prema NATO alijansi i tome koliko će ostale zemlje biti spremne da ulože novca za odbranu, između ostalog i od opasnosti sa istoka.
„Mislim da ćemo vidjeti manje usredsređivanja na proširenje NATO-a, da se uključe zemlje poput Bosne i Hercegovine na Zapadnom Balkanu. Vjerovatno će biti manje pritiska iz j kuće da se NATO proširi ili da preuzme aktivniju ulogu na Zapadnom Balkanu“, navodi Hamilton iza kojeg je 30 godina vojne karijere u američkoj vojsci u bazama u više evropskih zemalja.
Dijalog
Predstavnici Trampove administracije u prvom mandatu aktivno su radili na normalizaciji odnosa Srbije i Kosova, a u septembru 2020. potpisali su Vašingtonski sporazum.
U vrijeme Bajdenove administracije dijalog je nastavljen, ali su rasle i napetosti, a normalizacija odnosa još nije postignuta. Postavlja se pitanje, u svijetlu važnijih geopolitičkih sukoba, koliko će se SAD sada opet posvetiti ovom pitanju.
„Mislim da će to biti, u izvjesnoj mjeri skoro na preventivan ili odbrambeni način, jer očigledno nijedna američka administracija ne želi da se tamo razbukta bilo kakav sukob“, navodi Endru Hajd.
Ipak, on očekuje da bude manje smjernica iz SAD, kao i da će se dalje tražiti da Evropska unija preuzme vodeću ulogu.
„Dakle, obratiće pažnju na to, ali očekujem manje direktnog uključivanja, a više pukog obraćanja pažnje na ono što se tamo dešava“, dodaje Hajd.
Prva Trampova administracija je pokušala da stavljanjem ekonomije u centar pažnje dijaloga dođe do dogovora, u uvjerenju da će poboljšanje ekonomske situacije i životnog standarda olakšati kasnije postizanje političkih rješenja. Ali svaki budući uspjeh na ovom polju, pored Vašingtona, zavisi i od lokalnih aktera, podvlači Dalibor Rohač.
„Oni na neki način vide da bi Amerika mogla da igra manju ulogu u Evropi. Mislim će u tom slučaju biti znatno manje sklonosti kod onih kao što je Vučić da slušaju Vašington. Tako da bih bio skeptičan da ćemo vidjeti značajne konstruktivne pomake u međunarodnom poretku koji preovladava na Zapadnom Balkanu“, ocjenjuje Rohač.
Sledeća runda dijaloga održaće se u decembru u Briselu, mjesec i više dana prije Trampove inauguracije 20. januara. Za Roberta Hamiltona, pitanje odnosa Beograda i Prištine može da se nađe na radaru Vašingtona samo „ako se tamo nešto loše desi“.
„U posljednje vrijeme to je bilo pitanje koje najviše destabilizuje Zapadni Balkan - konfrontacija Kosova i Srbije. Nadam se da će Trampova administracija uložiti neke napore da pokuša da ublaži tu situaciju, shvatajući da je posljednje što nam treba još jedna kriza u Evropi“, zaključio je Hamilton.
