Strateška vještina Kremlja da zamagljuje granice između činjenica i fikcije postala je jedno od njegovih najmoćnijih oružja u savremenom ratovanju.
Poznata kao maskirovka, ona se oslanja na propagandu i obmanu kako bi se uvećala percepcija ruske moći i prikrile njene slabosti, pišu za The Moscow Times Jorge Konde, doktorant iz nauke o kognitivnom ratovanju na Australijskom nacionalnom univerzitetu i Džon Blaksland, profesor obaveštajnih studija i međunarodne bezbjednosti u Centru za strateške i odbrambene studije Australijskog nacionalnog univerziteta.
Iznenadni kolaps sirijskog režima, koji je nekada bio kamen temeljac moskovskog uticaja na Bliskom istoku i ključni ruski protektorat, predstavljao je globalno poniženje za Rusiju.
U kombinaciji sa atentatom na visokog generala u samom srcu Moskve i stalnim neuspjesima u Ukrajini, ti događaji prijete da potkopaju samopredstavu Kremlja kao dominantne geopolitičke sile.
Od početka invazije na Ukrajinu u punom obimu u februaru 2022. godine, Rusija je dosljedno iskrivljavala percepciju svoje vojne moći i uspjeha na bojištu.
Od samog početka, Kremlj je tvrdio da bilježi brze pobjede i ima minimalne gubitke, što je u oštrom kontrastu sa pouzdanim, nezavisnim procjenama koje ukazuju na suprotno.
Državni mediji rutinski su umanjivali otpor Ukrajinaca i preuveličavali ruske vojne uspjehe, stvarajući paralelnu realnost za domaću publiku i međunarodno zastrašivanje.
Uzmimo, na primer, način na koji je Kremlj prikazao Bitku za Kijev u ranim fazama rata. Uprkos neuspijehu da zauzme ukrajinsku prijestonicu i značajnim gubicima, ruska propaganda je povlačenje prikazala kao strateški „gest dobre volje“, nastavljajući dugogodišnju rusku tradiciju uveličavanja vojne sposobnosti putem propagande.
Na stvarnom ratištu, ruska vojska se često oslanja na taktike brutalne sile, pri čemu su ljudski životi – posebno ruski – potrošna roba.
Britanska vojna obavještajna služba procjenjuje da je između početka rata i 22. novembra 2024. godine poginulo ili ranjeno oko 700.000 ruskih vojnika, dok se trenutno dnevno bilježi prosječno 1.600 poginulih ruskih vojnika.
Navodno je Lenjin rekao: „Laž ponovljena dovoljno puta postaje istina“. Ta izreka se često pripisuje i Jozefu Gebelsu. U stvarnosti, ona potiče od engleske spisateljice Ise Blagden, iz njenog romana „The Crown of a Life“ iz 1869. godine.
Iako Lenjin to nikada nije rekao, sama činjenica da se to često vjeruje potvrđuje istinitost te izjave, pokazujući kako čak i propagandisti često obmanjuju sami sebe.
Zaista, ništa nije onako kako izgleda.
Možda je Putinov najveći uspijeh u ratu u Ukrajini bilo suprotstavljanje pobuni Vagner grupe – operaciji koju su vodili ruski plaćenici, a ne ukrajinske snage.
Na govoru u Helsinkiju 2023. godine, tadašnji američki državni sekretar Entoni Blinken izjavio je: „Kremlj je često tvrdio da ima drugu najjaču vojsku na svijetu, i mnogi su mu vjerovali“. Ali, preuveličvanje i stvarnost su dvije dijametralno suprotne stvari.
Zastrašujuća i nepobjediva reputacija ruske vojske jedna je od najuspješnijih propagandnih mitova koje Kremlj uporno širi, kako bi podigao moral sopstvenih građana i zastrašio svoje protivnike.
To omogućava Kremlju da opravda rat pozivanjem na istorijske narative Rusije, mobilišući domaću podršku tvrdnjama da štiti rusko govorno stanovništvo u Ukrajini ili pak iskorišćavanjem antisemitizma i pozivanjem na „denacifikaciju“.
Godine 2014. Putin je zauzimanje Krima predstavio kao „mirnu reintegraciju“, prikrivajući time kršenje međunarodnog prava.
Ova tradicija zamagljivanja istine datira još iz sovjetskog doba. Josif Staljin bio je ozloglašen po tome što je izbrisao iz istorijskih zapisa one koji su pali u nemilost.
Čak je i najpoznatija predstava trijumfa Crvene armije nad nacističkom Njemačkom – čuvena fotografija sovjetske zastave na Rajhstagu – bila inscenirana i znatno prepravljena kako bi se emocijama suprotstavila slici podizanja američke zastave na Ivo Džimi.
Tokom Zimskog rata 1939–40. protiv Finske, sovjetski propagandisti su drastično pogrešno prikazivali realnost sukoba, stvarajući sliku neminovne pobjede nad slabim protivnikom.
Međutim, brojčano i vatrenom moći nadjačani Finci pružili su žestok otpor. Jedan jedini finski snajperista, Simo Hajha, ubio je 505 sovjetskih vojnika za samo 110 dana.
Sovjetski gubici bili su toliko veliki da su svijetu ogolili slabosti Crvene armije – poniženje toliko duboko da je ohrabrilo Hitlera da povjeruje kako bi invazija na Sovjetski Savez bila jednostavna kao „šutnuti vrata“.
U novije vrijeme, mit o ruskoj vojnoj nepobjedivosti poljuljan je u Siriji 2018. godine, kada su se ruske snage direktno sukobile sa američkim vojnicima po prvi put u vijeku. U Bici kod Kašama, 30 američkih komandosa, uz podršku iz vazduha, uništilo je snage od 500 ruskih plaćenika i proruskih sirijskih vojnika.
Putinovo KGB porijeklo oblikovalo je njegovu sklonost ka prikrivenim operacijama, a ne direktnim sukobima.
On odgovara onima koji osporavaju njegove ideje državnim egzekucijama, kako u zemlji, tako i u inostranstvu. Kremlj uvijek u početku poriče umiješanost, ali onda dočeka izvršioce crvenim tepihom, zagrljajem i medaljom po njihovom povratku u otadžbinu u sklopu razmjena zarobljenika.
Aktivnosti Kremlja izvan Ukrajine sve više odražavaju strategiju konstantnog zastrašivanja. Redovni upadi ruskih aviona u vazdušni prostor NATO zemalja – pri čemu je Švedska jedan od najnovijih primjera – pokazuju stalni pokušaj testiranja međunarodne odlučnosti.
Kada svi drugi oblici zastrašivanja propadnu, Kremlj često poteže nuklearnu kartu, poput pomahnitalog čovjeka koji preti da će izvući osigurač bombe u prepunom liftu.
Kada je Bajdenova administracija dozvolila Ukrajini da koristi američko oružje za napade na teritoriju Rusije, ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov izjavio je da je to „kvalitativno nova faza zapadnog rata protiv Rusije“ i obećao da će Moskva „odgovoriti u skladu s tim“.
Moskva je potom objavila novu nuklearnu doktrinu, prema kojoj će se svaki napad na Rusiju od strane nenuklearne države, uz pomoć nuklearne sile, smatrati činom agresije obje strane.
Ipak, u ovo najnovije nuklearno zveckanje oružjem vjeruju rijetki među saveznicima Ukrajine, koji razumiju da mu je osnovna svrha manipulacija i projekcija zastrašivanja.
Kako Putin to vidi, Zapad sve više prozire njegov blef. To povećava rizik od eskalacije – bilo namjerne ili slučajne – održavajući psihološku dominaciju, a time i povećavajući upravo onu opasnost koju Putin navodno želi da izbjegne.
Nakon ruske invazije na Krim 2014. godine, njemačka kancelarka Angela Merkel i američki predsednik Barak Obama razgovarali su o tome da Putin možda više nije bio u dodiru sa stvarnošću.
Međutim, činjenica da mu gotovo niko nije pružio ozbiljan otpor sugeriše da je možda bilo obrnuto. Ono što dozvolimo da postane stvarno u metafizičkom umu, neminovno se manifestuje u fizičkom svijetu. Putin je to pokazao kada se pohvalio da je preuzeo Krim „bez ispaljenog metka“.
Sun Cu je rekao da je vrhunac vještine pobijediti neprijatelja bez borbe. On je prepoznao važnost kognitivne sfere kao jednako važnu kao i svaka druga vojna sposobnost.
Zaista, sve je stvar percepcije.
Kako se kognitivni suverenitet pojavljuje kao jedan od najvećih bezbjednosnih izazova naše generacije, svijet mora naučiti da se bori ideološki, vojno i mentalno, preemptivno održavajući informacionu nadmoć kako bi se suprotstavio umnim igrama totalitarnih i autokratskih režima.
Pobjeda u kognitivnoj borbi znači povratiti narativ i dokazati da stvarnost, a ne propaganda, određuje tok istorije.
