Piše: Stanko Radulović
Crnogorske reprezentacije su sinoć igrale dvije važne utakmice na Evropskim prvenstvima u vaterpolu i rukometu, u gotovo isto vrijeme i obje su doživjele poraze, ali sa potpuno različitim odnosima prema nacionalnom dresu (kapici) i državnim simbolima, a slobodno bi se moglo reči i odgovornosti u igri.
Vaterpolisti su razočarali igrom, samim rezultatom, ali i pristupom, pa je onih 14:8 još i povoljan ishod četvrtfinalnog meča, jer je utisak nakon svega da su Italijani imali preveliki respekt i poštovanje prema Crnoj Gori i Alesandro Kampanja i njegovi igrači nijesu željeli da potpuno razbiju tim Vladimira Gojkovića bez glave i repa.
Za igru koju su pružili od druge četvrtine nema opravdanja, nema objašnjenja, jer odsutnost želje i nezainteresovanost da se nešto promjeni, trgne iz letargije, bila je toliko očigledna da se vidjela sa Marsa.
Sama igra u četvrtfinalu ponovo je probudila stare crnogorske podjele na naše i njihove, na one koji vole Crnu Goru i one koji su tu samo zato što ne mogu biti negdje drugo.
Već bode oči svim ljubiteljima sporta u Crnoj Gori ponašanje vaterpolista na početku utakmica i s druge strane rukometaša i rukometašica, a sve snažniji je utisak i da su takvi i njihovi odnosi prema reprezentaciji za koju igraju.
Prije početka utakmice sa Italijom u četvrtfinalu, meču koji je odlučivao ko će u direktnu borbu za medalje i koji je mogao da donese direktan plasman na Olimpijske igre u Parizu himnu su pjevala samo trojica reprezentativaca, dok su ostali gledali u prazno, nezainteresovani, kao da je riječ nečemu što ih se ne tiče, a ne o himni njihove domovine koja se tom prilikom svira u njihovu čast.
Kako se odnose prema himni, crnogorskoj zastavi, tako su sinoć i odigrali četvrtfinalnu utakmicu i mogao je Vladimir Gojković da nacrta magarca umjesto akcije na onoj tabli, oni to sinoć ne bi primjetili.
Da se razumijemo, nije sramota izgubiti od Italije, nije sramota ni kada se izgubi šest razlike, gubilo se i ubjedljivije, ali ne pokazati reakciju, elementarnu želju, trud da se nešto promjeni i pri tom imati ravnodušan odnos prema državi u kojoj ste rođeni i za koju igrate je ponižavajuće.
Ako ti vaterpolisti zaista više vole tuđu himnu i tuđe simbole, poštenije je to reči i igati pod tim simbolima nego sramotiti sebe i državu.
Ima u toj reprezentaciji kvaliteta, uostalom sam selektor je rekao da se radi o veoma talentovanoj generaciji koja je protiv Hrvatske pokazala koliko zaista može, a Hrvatska je zvanični šampion Evrope i ponovo je u polufinalu.
Možda su Gojkovićeve "ajkule" imale na Evropskom prvenstvu motiv samo kada su igrale protiv Hrvatske, jer su svi ostali mečevi bili prosjek i ispod toga. Ako je tako, bolje i da ne igraju.
Da se razumijemo, u tom timu i stručnom štabu ima patriota koji vole Crnu Goru, i mogu da igraju za drugu reprezentaciju, ali su sami izabrali da brane boje domovine, ali ne pjevaju himnu jer ih je tako neko savjetovao, i jer su im draža religijska nego nacijonalna ubjeđenja i ne umiju da naprave razliku između religije i naroda i države kojoj pripadaju.
Vladimir Gojković je, recimo, mogao da bira reprezentaciju, ali je odlučio da igra za svoju domovinu, nije pjevao himnu, ni sinoć, ali je u svakom meču ostavljao srce u bazenu, ali nažalost takvom pristupu nije podučio svoje izabranike i sve je jasnije da su njegovi selektorski limiti tu negdje na nivou četvrtfinala, uz povremene bljeskove koji su više plod slučajnosti nego kvaliteta igre tima.
S druge strane rukometaši su poraženi od Mađarske na startu Evropskog prvenstva u Njemačkoj, ali i kada izgube 10 razlike niko ne sumnja u njihovu želju za igrom u nacionalnom dresu jer uvijek pokazuju želju. Na njihovim licima se vidi grč zbog loše igre, zbog poraza, žar u očima i kao da iz njihovih grudi bukti plamen u svakom trenutku, a toga kod vaterpolista često nema, sinoć nije bilo.
Crna Gora je protiv Mađarske bila od prvog do posljednjeg sekunda meča u igri, bili smo blizu čak i da pobijedimo, iako smo izgubili na kraju dva gola razlike, ali su rukometaši "grizli" za svaku loptu i to je ono što narod prepoznaje, što navijača ne može da prevari.
Rukometaši su sami više puta priznali da se naježe kad čuju taktove naše himne, ali se i hiljade i hiljade gladalaca u dvorani i pored tv ekrana naježi kada vide sa kakvim ponosom pjevaju svečanu pjesmu svoje zemlje. A himna je baš to - svečana pjesma domovini!
Rukometašice su nedavnmo u svojim mečevima pokazivale slične igre kao vaterpolisti, od sjaja do očaja, ali niko nijednog trenutka nije mogao da posumnja u njihovu ljubav prema nacionalnom dresu i Crnoj Gori i zato su neuporedive sa vaterpolistima koje smo gledali sinoć protiv Italije.
Mnogi od vaterpolo reprezentativaca Crne Gore imaju pogrešne savjetodavce, koji ih podučavaju da nepoštovanjem himne zemlje za koju igraju pokazuju privrženost i odanost uvjerenjima koje su im ugradili nacionalisti.
I da sve podsjetimo na događaje iz susjedstva od prije nekoliko godina kada je pokojni Siniša Mihajlović tražio od svih da se pjeva "Bože pravde". Adem Ljajić je odbio i nije pjevao himnu na utakmici reprezentacije, jer je riječi "Bože spasi srpske zemlje, srpski rod" shvatio kao uvredu za njegovu religijsku, a možda i nacionalnu pripadnost.
U Srbiji su svi stali iza Maihajlovića kada je Ljajića izbrisao sa spiska i talentovanog fudbalera su proglasili izrodom i izdajnikom, iako je i Ljajić mogao da bira reprezentaciju, a izabrao je da igra za svoju domovinu.
Zamislite kakva bi se hajka digla na Crnu Goru da selektor traži da se pjeva himna i da onaj ko ne pjeva ne može u reprezentaciju.
Kad shvatimo da je u Crnoj Gori patriotizam isto što i u Srbiji i obrnuto, možda ćemo početi da se pomjeramo sa mrtve tačke.
Mediji u Srbiji su vrijeđali Vuka Lazovića i nazovali ga izdajnikom, zato što igra za Crnu Goru i pjeva "Oj, svijetla majska zoro", a jedan od naslova bio je da mu se otac prevrče u grobu...
U Crnoj Gori nismo nikad pisali na taj način o crnogorskim sportistima koji su izabrali reprezentaciju Srbije, a ima ih i sada u komšiluku koji bi mnogo svojim kvalitetom značili reprezentaciji.
Zbog toga bi u VPSCG moralo nešto drastično da se mjenja, jer postaje zabrinjavajuće kuda ide crnogorski vaterpolo posljednjih godina. Reprezentacija je u slobodnom padu i samo je pitanje časa, ako se ovako nastavi, kada će i ulasci u četvrtfinale velikih takmičenja biti slučajni "podvizi", a ne realnost.
