Svi smo nešto čuli, svi smo nešto negdje pročitali, svi smo povikali, svi već osudili, svi već odlučili. Ali, je li iko zaista nešto vidio i da li iko zaista pouzdano zna? Ili je to samo bila želja, namjera da se sudi? Je li presuda donesena prije nego što je istina stigla do svjetla dana?
Danas, u Crnoj Gori 2024. godine, Zoran Bećirović postao je simbol te presude bez suđenja, simbol društva koje više vjeruje u naslove medija željnih krvi i osvete, nego u činjenice.
Ti isti mediji iza kojih stoje interesne grupe čija nepočinstva Portal Aktuelno u kontinuitetu raskrinkava, jedva su dočekali da satanizuju našu medijsku kući preko njenog suvlasnika Zorana Bećirovića, koga su razapeli i počeli medijski da gaze maltene i prije nego je priveden.
Iz mračnih rupa kukavičluka, beščašća i licemjerja, izmiljele su odvratne kreature kojima u principu nije ni stalo do novinarke Ane Raičković, već je očigledno da njen slučaj žele da iskoriste za satanizaciju i kompromitacuju onoga sa čim je Bećirović povezan, a što njih najviše boli i kod njih izaziva strah - Portal Aktuelno.
Činjenica da je Bećirović suvlasnik Portla Aktuelno koji već godinama trn u oku domaćem, regionalnom i diplomatskom ološu, osnovni je razlog njegove satanizacije. Njemu se na teret stavlja što naša medijska kuća bez uvijanja i cenzorskih filtera iznosi istinu i Ćoću to nikad neće oprostiti svi oni koje smo iz mraka kriminala, beščašća i licemjerja istjerali na svjetlost dana.
Ali tom temom ćemo se baviti u posebnom tekstu, dok i dalje čekamo da vidimo koja će sledeća medijska bubašvaba da izmili i okleveta Portal Aktuelno i unaprijed presudi njegovom suvlasniku bez suđenja.
Sada se vratimo čovjeku čije ime već dva dana odzvanja na svim stranama, čija je priča već unaprijed ispisana, a da niko uopšte nije zastao i razmislio: što se zapravo dogodilo? Ko je uistinu krivac, a ko žrtva? U društvu gdje osuda postaje lakša od razumijevanja, javnost je unaprijed postala sudija, porota i dželat. I svi su ujedinjeni u toj osudi – od predsjednika države i premijera, preko nevladinog sektora, do režimskih medija i portala.
Niko ne traži istinu; niko ne postavlja pitanja. Svi su zadovoljni time da proglase Bećirovića, njegovog sina i prijatelja krivcima, krvnicima i monstrumima. A istina? Istina nikoga ne zanima. I to je suština ovog slučaja – slučaja koji je možda manje o jednom čovjeku, a više o društvenom poretku koji ne mari za dokaze ni za pravdu, već samo za svoju verziju “istine”, za priču koja će zadovoljiti masu, koja će potvrditi unaprijed stvoreni narativ.
Stvarnost je, međutim, drugačija. Jer nije Zoran Bećirović taj koji je fizički napao novinarku lista Pobjeda – lista koji odavno nije samo novinarstvo, već je do skoro bio bilten kriminalnih klanova, a sada je produžena ruka vlasti i instrument interesnih grupa.
Umjesto toga, on je bio meta fizičkog napada. Sin te iste novinarke bio je taj koji je na njega nasrnuo, koji je pokušao da nametne silu, ono što se nakon toga desilo je nešto zbog čega se sigurno svi akteri kaju. Ali, to nije ono što se piše, to nije ono što narod zna. Svi samo znaju što su pročitali. A kada režimski glasnici ispišu rečenice, dovoljno je da one dođu do portala, dovoljno je da se prošire i zažive – i istina postaje nebitna.
Optužujem! Kao što je Emil Zola hrabro uzviknuo u odbrani Alfreda Drajfusa, tako i mi danas optužujemo. Optužujem svaki jezik što sudi, a da nije shvatio; optužujem svaku ruku što piše, a da nije provjerila; optužujem one koji pod krinkom slobode riječi i zaštite prava manipulišu javnošću. Optužujem sve one koji koriste vlast i poziciju da oblikuju stvarnost prema svojim potrebama, bez trunke poštovanja prema istini.
Sjetimo se riječi Sokrata, čovjeka koji je bio osuđen na osnovu laži koje su se ponavljale, sve dok nisu postale “istina”. “Laži protiv mene su stare, ljudi su ih već mnogo puta čuli, pa kad ih čuju, smatraju da su istinite.” Tako je i danas – u Crnoj Gori, gdje su istinu mnogi spremni žrtvovati radi vlastitih interesa. Optužuju, izmišljaju, prilagođavaju, sve dok javnost ne povjeruje da je istina ono što su oni napisali. Sve dok svaki čovjek, čitajući te naslove, ne povjeruje da je krivac jasno označen, da je sve već presuđeno.
Ali što je sa pravdom? Gdje je to osnovno načelo prema kojem bi svi trebali biti nevini dok se ne dokaže suprotno? Da li iko više postavlja to pitanje? Da li iko uopšte pamti značenje tih riječi? Bećirović danas nije optužen samo zbog onoga što je navodno učinio, već zbog toga što smeta, jer nije onaj koji će pokleknuti pred režimom i kriminalnim kartelima. Postao je žrtveno jagnje u do srži licemjerejem iskvarenog društva koje zahtijeva osudu i sa strašću priziva javni linč.
Pitanje je, dakle, mnogo šire od samog Zorana Bećirovića. Pitanje je o nama, o našem društvu i o tome jesmo li spremni slijepo vjerovati, osuđivati bez pitanja, okretati leđa svemu što bi trebalo da bude temelj jednog pravednog društva. Smijemo li, u društvu koje se naziva pravnim, koje se kune u demokratske principe, dopustiti da jedan čovjek postane žrtva samo zato što se usudio biti drugačiji? Ukoliko se dokaže da je kriv, neka odgovara, ali ovdje nije u pitanju krivica, već brutalni pokušaj javnog linča koji su mnogi jedva dočekali.
Na kraju, ne tražimo ništa drugo osim pravde. Ne tražimo ništa drugo osim prava na istinu, bez obzira na to kako se ona može kositi sa unaprijed pripremljenom pričom. Ako smo toliko brzo i lako skloni osudi, ako dopuštamo da osuda postane naš jedini sud, što smo mi kao društvo? Gdje je naša odgovornost, gdje je naša čovječnost?
I zato, u ime prava svakog pojedinca da se brani, u ime prava na pretpostavku nevinosti, u ime istine – postavljamo pitanje: smijemo li presuditi bez saznanja, bez dokaza, bez imalo sumnje u ono što nam serviraju portali i oni koji pišu po diktatu? Ako je naš odgovor “da”, ako ćemo lako i bez preispitivanja osuditi čovjeka kojeg ni ne poznajemo, onda smo svi postali samo sjenka onoga što jedno slobodno društvo treba biti.
Pravda počinje sa sumnjom, a ne sa osudom.
Uredništvo Portala Aktuelno
