Piše: Zoran Vulević
Da li živimo u društvu kome ništa nije sveto je, nažalost, suvišno pitanje. Aktuelna vlast i naša svakodnevnica nas u to uvjerava. Spremnost na raznorazna nepočinstva da bi se ostvario cilj je ono što karakteriše današnju Crnu Goru, odnosno većinski dio njene vlasti, kao i nimalo zanemarljiv broj njenih građana.
Razgovarajući sa nekolicinom prijatelja na temu crnogorske herojske istorije u kontekstu tek završenih izbora u Nikšiću, po ko zna koji put mi se nametnu, kao više nego opravdan, prethodno izrečeni zaključak.
Podstaknut tim uzbudljivim pričama iz naše slobodarske istorije i rezultatima izbora u Nikšiću, odnosno objektivnom sumnjom u njihovu regularnost, uznemiri me, najednom, neprijatno poređenje koje napravih između dvije dijametralno suprotne karakterne osobine naših građana, u ovom slučaju vremenski distancirane.
„Zamislite, prijatelji“, rekoh revoltiran, „taj moralni sunovrat dijela današnjih građana Crne Gore, to sramotno zanemarivanje svega časnog i herojskog što su Crnogorci kroz istoriju davali za odbranu svoje domovine. Po pravilu, gladni, žedni, slabo odjeveni, ali ogromnog srca i ljubavi prema svojoj državi. Na jednoj strani nekadašnji ponosni rodoljubi koji pjevajući daju život za njenu slobodu, a na drugoj te današnje šićardžije, koji je besramno prodaju za novac ili kakvu drugu korist. Nestvarno djeluje to njihovo bijedno narušavanje ugleda Crnogoraca i svih drugih patriota, mukotrpno sticanog kroz istoriju. Zasmeta li im, makar na trenutak, ta svakog prezira dostojna spremnost da prodaju svoj glas, sebe, svoju ličnost, upravo onima zbog kojih su i njihovi predci davali živote braneći Crnu Goru. Da li ta moralna sitnež ikada pomisli, dok gramzivo prihvata novac od naših dokazanih neprijatelja i njihovih domaćih slugu i plaćenika, da čine jedno od najvećih zlodjela koja se mogu zamisliti. Prisjete li se ikada, ti nitkovi, Božićnih ustanika, tih neprevaziđenih heroja, žrtava velikosrpske agresije na Crnu Goru?“
I zaista, zar smo od epskih vitezova, junaka nad junacima, toliko srozali sebe da smo, makar i manjim dijelom, postali sramno, lako potkupljivo roblje. Spremno da u svoje domove unosi hranu kupljenu od novca potomaka onih zbog kojih su stari Crnogorci ginuli braneći „Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore.“ I zar se, bar jednom ne zapitaju, mogu li im takvi postupci biti srećni? Da li im ikada pred očima iskrsnu zvjerstva koja su predhodne generacije onih od kojih danas bez imalo stida prihvataju novac, činili Crnoj Gori? Teško je, zaista je teško zamisliti veći grijeh od njihovog, počinjen bez trunke dvoumljenja i griže savjesti.
Stvarati neku novu, četničku, znači anticivilizacijsku Crnu Goru, temeljenu na ličnim i kolektivnim vrijednostima proizišlim iz takve ideologije je velika zabluda većine današnjih vlastodržaca. Za što su im, dakle, važan oslonac oni koji za novac i raznorazne benefite prodaju svoju državu, taj najgori sloj svakoga društva, njegova sramota i zastiđe. Zato je, između ostalg, istorijska iskustva to potvrđuju, i rok trajanja takve tvorevine uvijek prilično ograničen.
A komandir i brigadir crnogorske vojske, besmrtni Šćepan Mijušković, žrtva velikosrpskog terora i narodni heroj Čedomir Ljubo Čupić će zauvijek ostati primjeri herojskog otpora izdaji domovine i svega najljepšeg što krasi grad Nikšić i Crnu Goru!
Veličanstveni primjeri njene nepobjedivosti!
