Piše: Harold Džejms
Istoričar Pol Kenedi je 1987. objavio svoj uticajni bestseler „Uspon i pad velikih sila“ koji se bavio temom imperijalne prevlasti i koji je završen osvrtom na Sovjetski Savez i Sjedinjene Države – dvije velike sile tog vremena.
U roku od samo nekoliko godina Sovjetski Savez se raspao, otvarajući vrata SAD da se iznjedre kao jedina potpuno dominantna sila u svijetu. Međutim, s obzirom na nedavne događaje, možda je vrijeme da skinemo prašinu sa Kenedijeve knjige i ponovo razmotrimo njene lekcije.
U julu 2020. godine, usred pandemije, napisao sam komentar koji je odisao zabrinutošću s naslovom „Pokojna sovjetska Amerika“. Bližili smo se kraju prvog mandata predsjednika Donalda Trampa i bojao sam se da su SAD zaglavljene u beznadežnoj kolotečini.
Iako je zemlja imala ogroman fond talenata i energije, politički sistem je bio nefunkcionalan. Dvije glavne stranke su birale svoje kandidate nedemokratski (pošto je primarni proces uglavnom atrofirao), a činilo se da su stimulativne provjere velikih razmjera postale preferirani metod sticanja političke popularnosti.
U tom kontekstu, promjena od Trampa do predsjednika Džoa Bajdena nije napravila nikakvu razliku. Amerika nije imala jednopartijsku državu sovjetskog tipa, ali nije imala ni mnogo međupartijske ili unutarpartijske demokratije. Birači su se i dalje osjećali uskraćeno, a velika potrošnja se i dalje smatrala ključem izbornog uspjeha i društvene stabilnosti.
Činilo se da je Americi suđeno da ostane u svojoj kasnoj sovjetskoj fazi.
Sovjetski kolaps se odvijao u dvije faze, sa nepokretnom gerontokratijom koja je ustupila mjesto pogrešno shvaćenom pokušaju radikalne, razorne reforme. Kada je 1984. godine Konstantin Černenko postao generalni sekretar Komunističke partije, imao je već 72 godine. Naslijedio je senilnog Leonida Brežnjeva i bolesnog Jurija Andropova, ali je i sam bio toliko oronuo pa se mučio da pročita govor na Andropovovoj sahrani.
Zatim je došao Mihail Gorbačov, koji je obećao da će podmladiti SSSR tako što će prekinuti lance stare birokratije perestrojkom (ekonomska reforma) i glasnošću (otvorenost i transparentnost). Ali nastojanje da se zbriše staro razmišljanje oslobodilo je centrifugalne sile, posebno potisnuti nacionalizam, koji je ubrzo zbrisao i sam Sovjetski Savez.
Danas, posebno u Rusiji, mnogi analitičari primjenjuju ovu analizu raspada Sovjetskog Saveza na SAD. Istaknute ličnosti Trampa porede sa Gorbačovim, čije su reforme razbile SSSR. Iako je Tramp mnogo stariji nego što je bio Gorbačov, i on je insajder koji sebe predstavlja kao autsajdera, kao nekoga ko će slomiti sistem.
Nakon što je kamuflirao svoj revolucionarni projekat tokom kampanje, Tramp sada jasno iznosi svoje namjere. Kao i svaki uspješan politički pokret, Trampova „Učinimo Ameriku ponovo velikom“ (MAGA) je pobjedila stvaranjem koalicije. Amerikanci radničke klase (uključujući veći broj glasača iz Azije, Hiaspanoamerikanaca i Afroamerikanaca) kojima se dopala Trampova antisistemska poruka pridružili su se veoma uticajnim, ultra bogatim tehnološkim preduzetnicima koji imaju svoje ideje o tome kako da transformišu zemlju.
Nije iznenađujuće to što ova koalicija već pokazuje znake zategnutosti. Najočiglednije pitanje jeste da će mnogi od Trampovih predloženih pravnih ljekova neizbježno dovesti do inflacije – istog problema koji je potopio predsjednika Džoa Bajdena. Nove i veće tarife će odmah povećati troškove života, a svaki ozbiljan pokušaj da se uhapsi i deportuje 11 miliona imigranata bez dokumenata stvoriće haos i nove nestašice radne snage u poljoprivredi, građevinarstvu i ključnim distributivnim centrima.
Isto tako, smanjenje birokratije na način na koji Ilon Mask i Vivek Ramasvami zamišljaju – preko novog Odjeljenja za vladinu efikasnost (DOGE) – izbacilo bi veliki broj Amerikanaca na ulicu. (Malo je vjerovatno da će ovi raseljeni radnici požuriti sa nisko plaćenim poslovima u poljoprivredi). Dakle, dok svjetlija budućnost ostaje samo nejasno obećanje, troškovi i bol koji se naziru su odmah očigledni.
Oni koji govore za Silikonsku dolinu takođe sanjaju o oslobađanju vještačke inteligencije kako bi se povećala produktivnost, a samim tim i zarade niže kvalifikovanih radnika. Ideja na prvi pogled nije apsurdna. Postoje empirijski dokazi da je vještačka inteligencija ubrzala barem prethodni porast u pozivnim centrima.
Očito je moguće povećanje produktivnosti u drugim oblastima, kao što su zdravstvena zaštita i nega starijih. Ali ni ova revolucionarna „akceleratoristička“ filozofija niti njene potencijalne primjene nisu testirane u dovoljnom obimu. Štaviše, vizija Silikonske doline se oslanja na globalno povezan svijet u kojem su SAD dominantni igrač.
Dakle, dok Mask u potpunosti prihvata Trampov projekat potpune promjene, njegova sopstvena vizija – paradoksalno – kombinuje tehnologiju sa „globalističkim“ statusom kvo. „Uobičajeno stanje stvari dovodi Ameriku do bankrota“, tvrdi on, „tako da nam je potrebna promjena na ovaj ili onaj način“.
Mask s pravom pozdravlja šok-terapiju argentinskog predsjednika Havijera Mileija o ukidanju carina i otvaranju argentinske ekonomije, ali svi znamo da je „carina“ Trampova omiljena reč. Ostaje da se vidi kako će se ova očigledna tenzija razriješiti.
Optimističnije rečeno, povlačenje SAD samo po sebi ne može izazvati kolaps globalne trgovine na nivou Velike depresije, pošto Amerika čini samo 13,5 odsto svjetskog uvoza. Naravno, druge zemlje mogu uzvratiti ili jednostavno pokušati da imitiraju Trampa.
Ali što je Tramp haotičniji, manja je vjerovatnoća da će naći imitatore. Pogledajte samo kakav je efekat odvraćanja Bregzit imao na druge evroskeptike, ili koliko je većina sovjetskih država nasljednica bila željna da usvoji drugačiji način razmišljanja.
Dakle, dio trampovske koalicije želi globalizam, a drugi dio ga odbacuje. Ironija je u tome što će potonji kamp osjetiti najviše bola od pokušaja da se okrene ka unutra. Trampova politička agenda, ako bude usvojena, neizbježno će posijati sjeme novog talasa nezadovoljstva, protesta i teoretisanja zavjere.
Isti opis važi i za postsovjetsko iskustvo u završnim godinama dvadesetog vijeka. Nagla, brza promjena dovela je samo do poremećaja, pri čemu su se svi oni koji su time oštećeni pridružili sledećoj kohorti otuđenih. Čini se da slična dinamika uzima maha u SAD. Današnja Rusija se tome svakako nada.
Copyright: Project Syndicate, 2024.
www.project-syndicate.org
