Za aktuelno.me
Piše: Novak Adžić
Crna Gora i Crnogorci pružali su od kraja 1918. godine (po julijanskom kalendaru) i godinama potom energičan vojno-politički narodni oslobodilački otpor okupaciji i aneksiji Crne Gore i teroru nad njenim narodom i stanovništvom počinjenim od strane Srbije, njene vojske, žandarmerije i paravojnih snaga u njenoj službi. Teror i zločini nad učesnicima Božićnog ustanka 1919. i crnogorskog ustaničkog otpora okupaciji i aneksiji Crne Gore, koji je, u različitim fazama i raznog inteziteta trajao de facto od 1919. do 1929. godine, odnio je, u vrtlogu pakla i smrti nekoliko hiljada ljudi, progonstva, stradanja hiljade crnogorskih domova, popaljenih preko 6.000 kuća, konstantna hapšenje i zatvaranje i mučeništvo preko 4.000 muškaraca, žena i djece itd, te i prisilni odlazak u egzil više od 3.000 Crnogoraca. I ubijeno više od 2.000 Crnogoraca.
U Crnoj Gori do 1921. godine “Srbi su popalilliviše od 6.000 (šest hiljada) kuća i poharali veliki broj imanja. Više od 4. 000 (četiri hiljade) crnogorskih građana je bačeno u tamnicu, a štotine žena i đevojaka obešćašćeno; strijeljali su ne smao muškarce, već i žene i đecu. Riječju, zaveden je režim strahovlade koji predstavlja sramotu za Evropu i za XX vijek” (“Uloga Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore”, Rim, 1921, izdanje na francuskom jeziku Ministarstva spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore,drugo izdanje, prevedeno sa francuskog jezika na crnogorski, prevod uradila prof. Marina Vukićević, priredio i pogovor napisao prof. dr Šerbo Rastoder, Bar, 2000, str. 77).
Za temu koja je predmet naše pažnje a u cilju osvjetljavanje tragedije koja je zadesila Crnu Goru i Crnogorce u smrtnonosnom «zagrljaju» velikosrpske anakonde, od kraja 1918. godine, i godina potom, relevantno je i pismo Crnogorskih ustaničkih vođa upućeno komandantu Crnogorskih trupa u inostranstvu (u Italiji) generalu (brigadiru) Andriji V. Raičeviću, a kojeg je objavio emigrantski list “Glas Crnogorca”, koji je tada izlazio kao službeno glasilo Kraljevine Crne Gore u progonstvu, u Neju na Seni kod Pariza.
Pismo prenosimo u cjelini.
“Gospodine Komandante! Uvjereni u moć uticaja na Konferenciji Mira gdje se rješava sudbina cijelog svijeta i svijeh naroda, čast mi je dostaviti vam sljedeće, u nadi, da ćete vi dalje učiniti shodne korake da se ovo sazna na mjestima gdje treba da se čuje.
Sa koliko god mudrosti i hitrine pera čovjek raspolagao, ipak mu je nemoguće opisati sva zvjerstva i nečovještva koja se, od strane zvanične Srbije i njene soldateske, vrše nad crnogorskim narodom. Um se zbuni, čovjek zanijemi pri posmatranju i sumiranju tih zvjerstava. Što su muke i stradanja Hristova, pri ovim, koje crnogorski narod danas preživljuje, evo već punih deset mjeseca! Otkinut već mjesecima od cijelog svijeta, stegnut gvozdenim lancima, pišti crnogorski narod, vapije za otadžbinom, slobodom i pravdom, kućom i ognjištem, nemajući ni parčeta hljeba da utiša svoje izmučeno tijelo, ni običnog platna da pokrije svoje gole i dugim ratom iskrvavljene ruke. Vapije i plače, pišti i jauče – ali još niotkud nikakva lijeka!
Zar je junački i plemeniti narod crnogorski toliko zgriješio Bogu i čovječanstvu da se cio prosvijećeni svijet oglušuje o njegov vapaj! Zar narod koji je sve svoje, pa i samog sebe, žrtvovao za slobodu potlačenih i za napredak čovječanstva, a uz rame moćnih Saveznika, zar taj narod nema pravo na slobodu i život! Ima, i po sto puta ima, jer ikako malen, on je dao najviše, dao je sve, samo svoju čast ne. Zato, apostoli čovječanstva, i branioci cijelog svijeta koji danas rješavate sudbinu naroda, ne dajte da izgubi slobodu, otadžbinu i samostalnost, i da postane robom, narod crnogorski, narod koji je u slobodi rođen, u slobodi odgajan i u slobodi umirao više od pet stoljeća i, najposlije, koji je za slobodu drugoga žrtvovao i sam sebe.
Ništa su muke, ništa su patnje koje trpjesmo za vrijeme crno-žute austrijske okupacije, pri mukama koje trpimo od organa zvanične Srbije i njene vojske. Paljenje kuća, ubijanje, zatvaranje i interniranje napaćenog naroda crnogorskog, uzima sve većeg maha, tako da ćemo za kratko vrijeme imati samo pustoš i zgarišta, ali življa ne.
Jedan primjer zvjerstva zvanične Srbije jeste usmrćenje pravnika Antonija Bojovića, koji je 15 avgusta bio ranjen u borbi na Martiniće-Bjelopavlići i živ pao u ruke neprijatelju, koji ga je na vjeru i smjesta najzvjerskije dotukao i izmrcvario. Istom prilikom su poginuli maturant Mileta Andrijević, Blažo Bojović, Mašnić, a Tomaš Marković i K. Simović, koji su u borbi zarobljeni, na najsramniji način su strijeljani. Borba na Martiniće bila je strašna i očajna: trajala je puni dan. Ustaši su izgorjeli kuću serdara Jagoša Radovića, gdje je i sam serdar poginuo i kuću Miloša Radovića. Glavno poprište ljutih i gotovo svakodnevnih okršaja, između ustaša sa jedne strane i Srbijanaca sa druge strane, jeste linija Podgorica-Danilovgrad-Nikšić.
Cijela Župa Nikšićka nije drugo do pusto zgarište i ruševine. Čitava sela su uništena, kuće porušene i popaljene, a narod, što je umakao njihovom divljačkom naletu, izbjegao je u gore. Srbijanska regularna vojska sa topovima i mitraljezima, na čelu im je pukovnik Ilić, potpuno je razorila selo Morakovo (Župa), tako da ni kuće vojničnih udovica nijesu pošteđene, samo zato što su bile u srodstvu sa kap. Vaskom Marojevićem, čija je kuća također spaljena a stari mu roditelji, od po 90 godina, internirani. Kuća i cijelo imanje komandira Stevana Radovića iz Martinića i braće mu, koji već 10 mjeseca trunu u zatvoru, konfiskovano je, a od porodice im, što nije pobjeglo u goru, internirano je. – Sličnih primjera ima na hiljade, te ako se izbjeglim porodicama što prije ne pritekne u pomoć, sve će ispropadati, jer se nalaze pod vedrim nebom.
Nemoguće je više trpjeti nasilje i nečovještvo okupacionih odreda, te se svugdje osjeća veliko komešanje i sve prijeti opštim ustankom. Sudeći prema grozničavom pripremanju i silnom vrenju, predstoji krvoproliće kome neće u istoriji biti ravnog, a u kojoj će borbi uzeti učešća i staro i mlado, i muško i žensko, jer je već svakom dozlogrdilo ovo stanje koje nam stvoriše onih 170 srbijanskih plaćenika pod komandom srbijanske vojske, koji se nazvaše “Velika Narodna Skupština”.
Uskoci, Poljani, Kolašin, Morača i Vasojevići ovih dana su manifestovali svoje veliko nezadovoljstvo i izjavili da ne priznaju niti su ikad priznali odluku famozne Skupštine podgoričke, i tražili su vaspostavu Crne Gore.
Utočište svih koji su ostali bez kuća i ognjišta, svih gonjenih i opljačkanih, najvjerniji čuvar tradicija i amaneta prađedovskih, naš pravi azijum jesu Rovca. Blagodarni ustaši crnogorski očuvaće vječnu uspomenu na Rovca kao najdražu dragocjenost. Nema dana a da zvanična Srbija ne izmisli po koji nov pakleni plan, kako da što zvjerskije i sramotnje uništi onoga koji se ropski ne podvrgava njihovim divljačkim prohtjevima. Zar može biti išta nečovječnije no kad im ljudi služe u zapregama mjesto tegleće stoke!? Je li igdje bilo da se ženske do posljednje suknje opljačkaju, zatvaraju, interniraju i do prosjačkog štapa dotjeruju, a sve zato što neće da se zakunu na vjernost Petru Karađorđeviću!
Saveznici su se ogriješili i griješe prema Crnoj Gori i njenom mučeničkom narodu. Kad sunce slobode ogrija i one koje je toliko vjekova obvijala pomrčina, - nas, od vazda slobodne, pritište baš sada tama, salomi nas bijeda, okovi nam prekidoše udove, a sve zato što tražimo otadžbinu, slobodu i pravdu, koju smo za pet sto godina imali. Zar su Vilzonova načela samo za Crnu Goru i njen narod mrtvo slovo na hartiji? Zar nikoga naše suze ne vrijeđaju? Zar nema nikoga da nas pomogne? Imamo, imamo! I samo krenite, a skoro cio crnogorski narod vas očekuje raširenih ruku i sa suzama na očima.
Dragi prijatelji naši, učinite sve da što prije prekinete ove muke i patnje, pošljite pomoć i to hitnu, i donesite nam grančicu slobode, mira i ljubavi, da jednom naše mučeničko tijelo počine u slobodnoj otadžbini i na slobodnom ognjištu.
Uvjereni da ćete naše želje predstaviti kako treba, pozdravljamo vas i blagodarimo unaprijed na vašem trudu i zauzimanju.
U ustaškom logoru
Rovca, 1. septembra po st. 1919.
KomandirPero Vujović, KomandirIbro J. Bulatović, KomandirVujo Bulatović, KomandirMijajlo Bulatović, narodni poslanikMilisav Nikolić, kapetanVasko Marojević, tehničarNovica Ž. Radović, kapetanDragiša Bojović, kapetanPero Minić,sekretarŽivko Nikčević, potporučnikJovan Bulatović, potporučnikBožo Bulatović, KomandirIvan Bulatović, ispred svojih saplemenika”.
(Glas Crnogorca”, Nej kod Pariza, god izlaska 47, br. 78, od 10. oktobra 1919., po starom kalendaru,, odnosno, od 23. oktobra 1919. godine, po novom kalendaru, str. 3).
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta
