Piše: Milutin L. Cerović
Crna Gora se zaista suočava sa paradoksom - njene ključne institucije vode ljudi koji osporavaju njen identitet.
U zdravim demokratijama, politički vrh odražava suverenitet, identitet i volju naroda.
U Crnoj Gori, ove 2025. godine, situacija je upravo suprotna. Država je povjerena u ruke onih koji njenu samobitnost negiraju.
Tri najviše funkcije u zemlji - predsjednika države, Vlade i Skupštine, danas zauzimaju pojedinci čije su izjave, stavovi i postupci u otvorenom sukobu sa temeljnim vrijednostima nezavisne Crne Gore.
Predsjednik koji ne priznaje državni jezik
Predsjednik Crne Gore izjavljuje da ne govori crnogorski jezik, već „srpski“, nazivajući pri tom crnogorski „dijalektom“. U zemlji čiji Ustav jasno definiše crnogorski kao službeni jezik (član 13), ovakva izjava nije samo lični stav - ona je udar na ustavni poredak.
Teško je zamisliti sličan primjer u savremenoj međunarodnoj politici.
Premijer bez dokumenata svoje države
Premijer, čovjek na čelu izvršne vlasti, nema lična dokumenta države koju predstavlja. Umjesto njih koristi boravišna dokumenta strane države. Pitanje koje se samo nameće: kome je lojalan? I kako građani mogu imati povjerenja u lidera čija je administrativna pripadnost drugoj zemlji?
Predsjednik Skupštine – zakonodavac bez države
Predsjednik najvišeg zakonodavnog tijela otvoreno ne priznaje državne simbole Crne Gore. Odbacuje himnu, zastavu, nezavisnost, pa čak i crnogorski narod kao vodeći konstitutivni subjekt. Uprkos tome, aktivno učestvuje u zakonodavnom procesu. I sve to bez posljedica.
Uskršnja poruka — sa pogrešne adrese
Na Uskrs, ova politička trojka zajednički prisustvuje liturgiji Srpske pravoslavne crkve, dok u potpunosti ignorišu postojanje Crnogorske pravoslavne crkve.
Taj čin nije samo vjerski — to je politička izjava, poruka da za njih crnogorski identitet, ni duhovni ni državni, nije vrijedan priznanja.
Država u funkciji vlastite negacije
Ovo više nije politički pluralizam. Ovo je institucionalna samodestrukcija.
U Crnoj Gori danas ne postoji sukob između vlasti i opozicije, već sukob između države i onih koji je vode.
U svakom ozbiljnom društvu, ovakva situacija bi pokrenula ustavne i demokratske mehanizme.
U Crnoj Gori, međutim, društvo ostaje nijemo, umorno, apatično. A dok ćutimo, temelji nam se urušavaju.
Vrijeme je da se postave ključna pitanja
Može li Crna Gora opstati ako je vode oni koji ne vjeruju u njeno postojanje? I kome, zapravo, pripada politička moć u zemlji gdje identitet države ne priznaju oni koji bi trebalo da ga predstavljaju i afirmišu.
Vrijeme je da se ta pitanja postave glasno, jasno i javno.
Jer, ako ne znamo ko smo i kome pripadamo, uskoro više nećemo imati ni državu, ni institucije, ni dostojanstvo.
Jer, pitanje je jasno, da jasnije nije moguće.
Biti ili ne biti - pitanje je sada.
