Piše: Andrej Nikolaidis
Tragedija i surovost, od najmanje do najveće. Ono od čega je satkan svijet; njegov crni plašt, nalik na vampirski. Ništa se od toga, zapravo, ne može preživjeti, ako se o tome dosljedno i bespoštedno, do krajnjih konsekvenci promisli. No baš to je ono što obično ne činimo. Baš strah od toga je ono što nas natjera da se, umjesto u istinu, bacimo u zaštitnu mrežu; u meko, fino paukovo tkanje od političkih borbi, tradicije, istorije, ideologije, religije.
Čim se dese, tačno znamo koji su to događaji, koje su to tačke, u kojima pucaju svi šavovi svih maski, u kojima puca armatura naše makete koja navodno predstavlja svijet. To mjesto u najvećoj hitnji napuštamo i bježimo na sigurnu udaljenost, odakle se naprsnuća u našim kartonskim bedemima što glume neosvojivost ne vide.
Zločin na Cetinju takav je događaj.
Mi ne znamo ništa o stvarnosti. Kao ni o Bogu. Stoga stvarnost definišemo onako kako teolozi definišu Boga: stvarnost je stvarna = Bog je Bog.
Stvar(no) je u tome što je ono što nazivamo stvarnošću tek, rekoh, maketa nje. Te makete bivaju okrvavljene, zgažene; one gore i budu potopljene. Onda kažemo kako je istinska stvarnost tek ono što ima moć uništiti naše makete. No što ako postoji i sila iza te sile. Pa onda i sila iza nje… A što ako ne postoji nikakva metasila, nego tek haos i entropija? Što ako je sudbina svakog poretka tek to da je privremen, tek to da teži haosu? Mi o tome ne znamo ništa, o tome nismo u stanju misliti – što nas, nažalost, ne sprječava da o tome govorimo.
Ništa se na ovom svijetu ne može porediti sa ljudskim bolom. Šta? Šta je usporedivo sa bolom majke kojoj je neko pucao u djecu? Pritom pucao bez bilo kog razloga koji je dostupan ljudskom razumu? Kosmos će nestati sa manje bola no što ga osjeća roditelj na grobu svoga djeteta.
Razlika između mene i većine sretnih ljudi u tome je što sam kao mlad vidio kako u bujici krvi i divljem plamenu mržnje nestaje sve što sam mislio da znam o svijetu i čovjeku. Gledao sam kako nestaju sve bajke o dobrim ljudima i čestitim komšijama. Vidio sam kako najveća zvjerstva čine oni koji su nam bili najbliži; kako nam najveće zlo čine oni u čiju bi se ljubav zakleli. Zamislite da telefonom pričate sa kumom i najboljim komšijom, kojima biste krvi dali. Zamislite onda da oni zaborave spustiti slušalicu, pa vi čujete što pričaju o vama: čujete koliko vas mrze i koliko se sve godine vašega prijateljstva pretvaraju i lažu. Ja sam takav poziv imao sa 17 godina. Tom pozivu ime je rat. Sve makete onoga što sam zvao svijetom izgorjele su, skupa sa svim u što sam vjerovao i svim onim čemu sam učen.
Ničega na ovom svijetu nema manje od pravde. Nema je čak ni toliko da bismo mogli imati nadu u nju. Zato su ljudi čak i nadu u pravdu preselili na onaj svijet: posao dijeljenja pravde delegirali su na Boga i njegov Strašni sud. Kakvoj se pravdi mogu nadati porodice žrtava zločina kakav je počinjen na Cetinju? Čak i da ubica pravdi – u svom posljednjem kukavičkom činu – nije umakao, kakva bi kazna ožalošćenima mogla donijeti mir?
U Boga koji će, kasnije, svesti sve račune, kazniti krive i nagraditi prave, u to bih, možda, mogao povjerovati. U institucije svjetske pravde koja će rasporediti krivicu i omogućiti pomirenje, u to ne mogu. I jedno i drugo, i dobri Bog i njihova pravda, traju u odsutnosti i obećanju. Bog stiže prekasno za žive, zemaljska pravda stiže prekasno za mrtve. I jedno i drugo slabi je lijepak koji makete prihvatljivog svijeta koje držimo u rukama sprječava da ne iscuri kroz naše prste.
Na ovom svijetu, koji nije vrijedan jedne suze jedne majke, nema povratka: cijepanje tkiva je nepovratno, rana je nezacjeljiva.
Cetinje i Crna Gora krvare.
I ne nedostaje ruku koje sipaju so u ranu. Mnogi laju. Kao sipa puštaju crnilo iz sebe.
Mnogima su njihovi politički projekti, ideologije i omraze važnije od saučešća u boli sa žrtvama i njihovim porodicama. Mržnja je adiktivnija čak i od heroina: puno je uvijek malo, još više je još manje.
Koliko su mržnje, Dobri Bože, ovih dana izlili na Cetinje. Što sve nisu rekli o Cetinjanima. Gledam tu mržnju i mislim: da mogu, od Cetinja bi napravili jezero, da postoji samo ispod vode. Gledam te slapove mržnje i mislim: niko to ne zaustavi. Neka ih. Ovako ili onako, tad ili sad, čovjek će reći sve o sebi. Samo jedno mi je žao: što i sam nisam Cetinjanin. No nisam: moj bol nije cetinjski, nego bosanski. Zato mislim da o cetinjskom bolu imam pravo reći ovo: neka dušmani do zore laju na zvijezde, taj bol jeste jedinstven.
Ja, nažalost, ne mogu napisati ništa što će ožalošćenim porodicama donijeti i najmanje olakšanje. Niko to ne može. O onome što je njih zadesilo ne može se govoriti: o tome je moguće jedino plakati. Ali možemo li barem jednom ne reći ono što će njihov bol učiniti još težim?
Izgleda da ne možemo.
Svakoga smo mi pobijedili. Osim same sebe.
