piše: Dragan Bursać
Hoću da zatvorite oči i da se sjetite.
Sjetite se…
Sjetite se kako je Vojislav Šešelj 1995. godine obilazio srpske paravojne formacije koje su držale Sarajevo u okruženju i kako ga je na frontu pozdravio i Aleksandar Vučić.
Sjetite se kako je sam Šešelj na svjedočenju u Haagu potvrdio da je Vučić bio “dobrovoljac Srpske radikalne stranke kod Slavka Aleksića na Jevrejskom groblju u Sarajevu, a poslije je radio na televiziji Pale.”
A sad otvorite oči.
Nije Čaušeskova nego Vučićeva
Srbijanski poslanik Srđan Milivojević objavio je u srijedu fotografije snajperiste na zgradi Skupštine Srbije. Na svom X nalogu napisao je:
“Kada je Čaušesku poslao snajperiste na krov rumunske Skupštine, to je označilo kraj njegove strahovlade i tiranije. Vučić i Ana Brnabić danas su poslali snajpere na kupolu Skupštine. Nemate toliko metaka koliko je slobode u nama! Ni korak nazad! Dole tiranin! Živjela slobodna Srbija!”
Milivojević nije morao ići toliko daleko u prošlost, niti je morao povlačiti paralele s porodicom Čaušesku. Dovoljno je bilo da se sjeti prve polovine devedesetih, dovoljno je bilo da se sjeti Sarajeva, dovoljno je bilo da se sjeti sadašnjeg državnog predsjednika, a tadašnjeg Šešeljevog potrčka.
Jer to zlo nije došlo iz Bukurešta u Beograd, nego se samo vratilo kući. Preko Sarajeva. I zaista, ima nečeg kosmičkog u toj sudbini, nečeg zapisanog u nebeskom DNK-u, što kaže da se zločinac vraća na mjesto zločina, a ako nije kažnjen, počinje torturu nad vlastitim narodom.
A sada razmislite još malo i zapitajte se: koja je razlika između građana Sarajeva i BiH i građana Srbije, osim, naravno, što su prvi četiri godine krvarili stegnuti pod olovnim nebom granata i četničke ideologije?
Bitne razlike
Vidite, razlika je u tome što građani Sarajeva, kao ni građani Bihaća, Goražda, Tuzle i drugih gradova BiH, nisu birali ni Šešelja, ni Miloševića, niti Vučića. Birali su nezavisnu i slobodnu Bosnu i Hercegovinu, kako ne bi imali pomenute zlotvore iznad sebe. Za razliku od njih, ogromna većina građana Srbije stajala je iza Miloševića i Šešelja, kao što danas gotovo plebiscitarno stoji iza Vučića. Oni časni izuzeci su decenijama proganjani, emocionalno, politički, pa čak i biološki devastirani, sve do nivoa statističkog promila. Preciznije, do 0,2% koliko ih podržava modernu Srbiju.
“U gostima je bio predsjednik Ekvatorijalne Gvineje… To je sigurnosni protokol koji je uvijek važio u Srbiji, osim kada su oni sklonili snajperiste kako bi neko ubio njihovog predsjednika vlade”, izjavila je Ana Brnabić, nespretno pokušavajući opravdati situaciju, dok je istovremeno nesvjesno optužila svoju ideološku bazu za ubistvo Zorana Đinđića.
Kakva crna Ekvatorijalna Gvineja?
Jer kako je moguće da Ekvatorijalna Gvineja, koja nije svjetski gigant, izvuče snajperiste na krov Skupštine? Teško da prosječan Srbin uopće zna kako izgleda predsjednik te države, a atak na njega je sumanuta ideja. Osim toga, Brnabić je sama pomenula sklanjanje Đinđićevog obezbjeđenja, što je omogućilo atentat na njega. Ne stoji li iza svega srbijanska sigurnosna služba, ista ona koja i danas upravlja, koja stvara Šešelja i male Šešelje, koja naoružava paravojske iznad Sarajeva i koja danas drži svakog građanina Srbije u šaci, pokazivanjem snajpera koliko je malen i nemoćan?
Na kraju, ovdje nije riječ o “jednom snajperisti”, već o čitavom sistemu smrti.
Zastupnik Demokratske stranke Srđan Milivojević istakao je kako je zgrada Skupštine prepuna policije i kako ih u skupštinskoj sali ima više nego zastupnika vlasti, prije nego što je pokazao fotografiju snajperiste na krovu te zgrade.
“Ovo je slika kako vlast vidi razgovor s opozicijom i ovo je slika Srbije Aleksandra Vučića”, rekao je on, dodavši da “te slike neće uplašiti opoziciju”.
Hoće li Vučić opet sve negirati?
E sad mene interesuje, kao čovjeka i pojedinca, hoće li Vučić za koju godinu negirati i ove snajperiste, kao što je negirao sebe iznad Sarajeva? Hoće li kazati da je to kišobran, kao što za sebe govori da je bio samo “kišobandžija” iznad Grada Heroja? I hoće li u konačnici reći da on nije pucao? Možda i nije direktno, kao što neće direktno pucati po Beograđanima, ali ima ko hoće i ko može. Jednako kao što svi znaju da je Vučić taj koji donosi odluke.
Pa tako snajperi na krovu Skupštine Srbije u Beogradu samo podsjećaju na ciklični protok vremena i povijesti. Jer vlast koja je počela prije tri decenije sa snajperima iznad Sarajeva, zatvara puni krug snajperima nad glavama svojih građana u Beogradu. S velikom razlikom što Sarajlije nisu birale to iskonsko zlo, a građani Srbije plebiscitarno glasaju za njega.
A sada još jednom zatvorite oči:
Sjetite se dječaka Nermina Divovića, kojeg je prije tačno tri decenije ubio snajperista Vojske Republike Srpske s pravca Grbavice.
Isti metak je tog novembra 1994. pogodio njegovu majku Dženanu Sokolović, koja je tada bila trudna. Hitac je prošao kroz njenu utrobu i pogodio Nermina u sljepoočnicu. U jednom danu ubili su joj dvoje djece. Nermin Divović bi ove godine u oktobru napunio 37 godina, ali taj san je prekinut 18. novembra 1994.
Tih dana je vladalo primirje, a Nermin se sa svojom majkom i sestrom kretao između Zemaljskog muzeja i Filozofskog fakulteta.
Zločinci nikada nisu uhvaćeni ni procesuirani.
Samo želim građanima Srbije da ne dožive isto ono od dželata koje tako dugo podržavaju.
