Piše: Jan Werner Muller
U retrospektivi, sedmice između izbora i prvog Trumpovog dekreta bile su neka vrsta uvoda u rat. Svi su znali da se sprema nešto loše, ali još je dominiralo uvjerenje da to ne mora biti ništa strašno. Uostalom, poznato je da su njegove prethodne četiri godine bile manje katastrofalne nego što su komentatori predviđali. To je greška: ambiciozne autokrate uvijek su opasnije kada drugi put osvoje vlast. Ali čak i oni koji su se pripremili za potrese vjerovatno nisu očekivati da će u drugom navratu Trump biti toliko destruktivan i da će tako otvoreno kršiti zakon. Isti pristup – sabotiranje nadležnih agencija, kršenje ustava, da vidimo šta će se onda dogoditi – sada planira da primijeni na obrazovanje.
Istina, ministarka obrazovanja koju je imenovao, milijarderka Linda McMahon koja se obogatila u industriji američkog profesionalnog rvanja, izgleda gotovo bezazleno u poređenju s figurom kakva je hodajuća i govoreća opasnost po javno zdravlje poznata pod imenom Robert F. Kennedy Jr. Mada su novu ministarsku pratile optužbe da je dopustila seksualno zlostavljanje dječaka u svijetu profesionalnog rvanja, McMahon poriče da je učinila bilo šta loše.
Takođe, čini se da za razliku od prethodne Trumpove ministarke obrazovanja, Betsy DeVos, McMahon nije posebno zainteresovana za promovisanje čarter škola i predatorskih profitnih fakulteta. Možda se ovog puta neće dogoditi ništa strašnije od nametanja uobičajenih republikanskih politika, prije svega vaučera, koji u krajnjoj instanci pomažu bogatijim roditeljima da pošalju djecu u privatne škole.
Istina je da Trumpovi dekreti ukazuju na želju da čitav „obrazovni sistem učini više patriotskim“, vjerovatno korišćenjem još jedne amaterske verzije oprane američke istorije kakvu je prethodno formulisala njegova zlosrećna savjetodavna predsjednička komisija za 1776. Ali to su samo puste želje: federalna administracija nema kontrolu nad školskim programima, a najveći dio budžeta za obrazovanje ionako dolazi iz lokalnih izvora ili je pod kontrolom Kongresa.
Ipak, pomalo iznenađuje to što Tramp ne koristi strategiju koju su slijedili drugi krajnje desničarski populisti na vlasti, ono što naučnici nazivaju „autokratskim legalizmom“: poštovanje formalnih procedura za donošenje zakona, uz kršenje samog duha zakona i, na kraju krajeva, samog ustava, sve u cilju ubrzanog koncentrisanja vlasti. I pored toga što republikanci praktično već imaju kontrolu nad svim granama vlasti, Trump i Elon Musk su izabrali strategiju haosa, sabotiranja i otvorenog bezakonja: sabotirali su USAid i veoma je vjerovatno da će isto pokušati da urade s ministarstvom obrazovanja.
Kao što pravnici uveliko ponavljaju na svakom ćošku, ministarstva se ne mogu ukidati dekretima; to je nadležnost Kongresa. I zato su pred Trumpov povratak na dužnost neki komentatori govorili da nema potrebe da strahujemo; ovo nije prvi put da Tramp prijeti likvidiranjem ministarstva obrazovanja. Republikanska stranka na tome radi još od 80-ih godina.
Ali, Trump se ovog puta izgleda osjeća dovoljno ohrabrenim da primijeni metode i postupke kojima se proslavio u poslovnim poduhvatima: napadaj svakoga bez uzdržavanja dok te neko zaista ne tuži. Naravno, taj moto – ruši sve pred sobom, a ako je nešto od srušenog zaista bilo važno, naći će se već neko da ga obnovi – dio je svjetonazora i njegovih novih saveznika iz Silicijumske doline. Razumljivo je što posle svih godina u kojima nije morao ni za šta da odgovara – od navodnog podsticanja na pobunu do nedozvoljenog rukovanja važnim dokumentima – Trump vjeruje da za njega više ne važe nikakva pravila.
Sudovi bi možda mogli da zaustave Trampovo sabotiranje američke države. Moguće je da će njegova administracija uspjeti da preraspodijeli neke od funkcija ministarstva obrazovanja, prebaci problem dugova na privatne aktere, a odgovornost za obrazovanje djece s posebnim potrebama prebaci na države (zbog čega bi najranjivija djeca najgore prošla). Takođe, mogao bi da ukine svaku onu stvar za koju Musk jednog dana kaže da mu se više ne dopada, i na osnovu toga proglasi pobjedu. Tako će biti učinjena ogromna šteta, što uključuje zastrašivanje velikog broja upravitelja na koledžima i univerzitetima, a možda i školama, koji će Trampove zahtjeve ispunjavati čak i u odsustvu validnih zakona. Florida je dala primjer; a u situaciji pravne nesigurnosti mnogi će biti spremni da se prilagode i sami sebe cenzurišu.
Jednim dekretom je naložio ministarstvu pravosuđa da sprovede kontrolu rada i poštovanja zakona u privatnim institucijama visokog obrazovanja s donacijama većim od milijardu dolara. Dekani su vjerovatno već spremni da se unaprijed povinuju i ukinu sve što makar i miriše na raznolikost, jednakost i uključenost (DEI) – što se, kao i kritička teorija rase, danas koristi kao efikasno političko oružje za sve namjene. Zamrzavanje donacija Nacionalne fondacije za nauku, vjerovatno praćeno razornim napadom na samu instituciju kroz masovna otpuštanja i potragu za naznakama DEI politika u postojećim projektima – kao što je, bože nas sakloni, riječ „žene“ – proizvešće snažan efekat zastrašivanja.
Trump nema ovlašćenja na osnovu kojih bi zaista mogao da reorganizuje obrazovni sistem; ali, kao što smo već vidjeli, to mu ne smeta da grabi moć za sebe. Taktika šokiranja i zastrašivanja će dodatno radikalizovati desničarske aktiviste; zaštita građanskih prava u školama i na univerzitetima koje kontrolišu Trumpovi sljedbenici mogla bi biti i oslabljena i zloupotrijebljena. Jedno je izvjesno: kao i u slučaju USAid-a, Trampovi postupci nanose štetu mnogim pojedincima i ugrožavaju čitavu zemlju.
