Piše: Džejms Bredford DeLong
Prijetnja zatvaranjem vlade za Božić koju su izazvali američki šef Skrudž (prim.prev. Ebenezer Skrudž, lik iz „Božićnje priče” sinonim za škrtost) Ilon Mask, Donald Tramp i Džej Di Vens, za dlaku je izbjegnuta.
Ipak, vrijedi razmotriti šta se dogodilo, jer ova epizoda savršeno nagovještava nefunkcionalno upravljanje koje čeka Sjedinjene Države (i svijet) kada Tramp preuzme dužnost u januaru.
Uoči isteka roka 20. decembra za usvajanje zakona kojim bi savezna vlada ostala finansijski obezbijeđena, rukovodstvo Predstavničkog doma i Senata SAD je došlo do kompromisa koji im kupuje još tri mjeseca.
Nijedna strana nije bila posebno zadovoljna dogovorom, ali su svi mogli da žive sa njim. Imali su dovoljan broj glasova a štab predsjednika Džoa Bajdena bio je voljan da ga stavi pred njim na potpis.
Ali onda je Mask poludio, podstakao „odgovor“ na predlog zakona o prekidu sa „lažnim i pogrešnim tvrdnjama“, kako je to prenio Politico, i podstakao „republikance na pomamu sa više od 100 objava na X“.
Među njegovim netačnostima bilo je i to što će se nacrtom finansirati razvoj biološkog oružja, dok bi se u stvari finansirale laboratorije u kojima bi se svaka buduća kuga mogla obuzdati i proučavati.
(Ne treba zaboraviti da kovid-19 nije bio ni približno toliko zarazan ili smrtonosan kao, recimo, ebola. Ne možemo računati da ćemo sledeći put biti te sreće).
Mask je, takođe, lažno tvrdio da će svaki član Kongresa dobiti povećanje plate od 40 odsto, dok je u stvari predviđeno povećanje troškova života od 3,8 odsto bez obzira na račun koji se razmatra.
Prema Masku, predlog zakona je sadržao subvenciju od tri milijarde dolara za novi stadion za Vašington Komanderse (NFL fudbal), dok bi u stvari prenio lokaciju RFK stadiona – gdje nijedan NFL tim ne igra niti planira da igra – u Vašington da bi mjesto moglo biti preuređeno.
Ovo su samo neke od mnogih Maskovih laži.
Bile su jasne kao dan, a ipak je Mask uspio da zastraši republikance svojim obećanjem da „svaki član Predstavničkog doma ili Senata koji glasa za ovaj nečuveni zakon o potrošnji zaslužuje da bude izglasan za dvije godine!“
Umjesto da istaknu da Mask ne zna o čemu priča, republikanci su se svrstali sa njim u red.
Prema onome što su predstavnici republikanaca izjavljivali ujutro 18. decembra, Tramp nije imao problema sa zakonom.
Ipak, tog popodneva, on i Vens su prešli u ofanzivu, nazivajući republikance u Kongresu „glupima i nesposobnima“ jer su „dozvolili da naša zemlja dostigne plafon duga 2025.“
Sada, kako su naveli, moraju da usvoje „privremeni zakon o finansiranju BEZ POKLANJANJA DEMOKRATA u kombinaciji sa povećanjem granice duga. Sve drugo je izdaja naše zemlje“.
U svakom slučaju, od 19. decembra, demokratsko rukovodstvo u Predstavničkom domu više nije znalo ko je na čelu i s kim treba da pregovaraju.
Da li je Majk Džonson zaista predsjednik Predstavničkog doma, upitao je Džejmi Raskin, „Ili je to Donald Tramp? Ili Elon Mask? Ili neko drugi?“ (Zapravo, senator Rand Pol je predložio ideju da Mask bude predsjednik Predstavničkog doma.)
Na kraju, Džonson i lider manjine u Predstavničkom domu Hakim Džefris sklopili su dogovor u poslednjem trenutku koji uključuje značajne političke ustupke demokratama i bez povećanja granice duga, što je rezultat koji je predstavljao politički poraz za Trampa, Maska i Vensa.
Ali njih neće biti briga, jer ih se politika ne tiče. Tramp i predstojeća republikanska većina u Kongresu znaju da imaju vatrenu podršku pretežno slabo informisanih ili potpuno dezinformisanih birača.
A ti glasači neće mariti (ili čak znati) da je više demokrata nego republikanaca glasalo za zakon (što je navelo Maska da pita: „Da li je ovo zakon republikanaca ili demokrata?“).
Takvo je stanje američke politike i upravljanja danas koje sada kanališe performativni stil profesionalnog rvanja.
Osnovna demokratska petlja odlučivanja u kojoj birači biraju nosioce funkcija koji osmišljavaju politike sa efektima koji utiču na ishod narednih izbora sada je potpuno prekinuta.
Biće posljedica, međutim, i nije sasvim jasno da li su ih Tramp, Mask i Vens uračunali to u svoju računicu.
Kao što Pol Krugman ističe, „od izbora, finansijska tržišta su očigledno smatrala da Tramp neće ispuniti mnogo toga što je obećao tokom kampanje zanemarujući katastrofalne posljedice koje bi uslijedile“ od trgovinskih ratova, masovnih deportacija i slično.
Neopravdano „zatvaranje vlade kao odgovor na potpuno netačne tvrdnje o tome šta se nalazi u bezopasnoj kratkoročnoj mjeri finansiranja sugeriše da su trgovci dezinformacijama na visokom nivou samopouzdanja“.
Da li bi republikanski zakonodavci mogli da povrate sposobnost da komuniciraju sa sopstvenom političkom bazom?
Da li bi demokrate mogle da osvoje trajnu i značajnu zakonodavnu većinu na izborima za Kongres 2026. godine? Sve je moguće, ali ne kladim se na to.
Postoji svakako mnogo razloga da se očekuje da će američka federalna vlada, koja je uglavnom u lošem stanju, nanijeti ogromnu štetu zemlji – a Tramp još nije ni preuzeo funkciju.
Copyright: Project Syndicate, 2024.
www.project-syndicate.org
