Piše: Andrej Nikolaidis
Milatović zaista jeste Momir bez brkova. Ovako je i Bulatović prihvatio sporazum za rješenje jugoslovenske krize u Hagu, pa se, kad su ga iz Beograda pritisnuli, predomislio. I klanje je moglo da počne.
Znate li vic koji objašnjava ljupko, šarmantno i nadasve principijelno ponašanje predsjednika Milatovića? Onoga čija partija jedan dan kaže da živa neće sa PES-om i Frontom, a sljedeći dan dogovori vlast sa njima?
Bili papagaj i hrčak u avionu. Papagaj imao vazda ljutog gazdu, pa od njega naučio da vrijeđa ljude.
Kaže papagaj: a viđi ovog pilota, pogledaj mu praznu tintaru, ka balon. A viđi mu kosu: ka da je zaspa u travnjak pa kosilica prešla preko njega. Viđi kako vozi, bez Deja moga, bubrege nam odvali: ko ti dade vozačku, majmune. A viđi ove stjuardese, lutke moje: kako nam je jutros poslovna – pardon, vazdušna pratnja?
Čuo to hrčak i dopalo mu se. Papagaj ga je zasmijavao pa je i on poželio da bude opasan i oštar kao on. Izvrijeđa hrčak, najgrđe što je umio, i pilota i stjuardese.
Onda stjuardesa i papagaja i hrčka izbaci iz aviona.
Pada hrčak i kuka kako će na pravdi Boga mlad poginuti.
Papagaj ga gleda i kaže mu: a brate – što se kurčiš kad ne umiješ da letiš?
Tako je i Milatović srušio vlast u Podgorici da bi napravio novu, bolju; tako je ustao u odbranu Ustava; tako se zabrinuo za evropske integracije. Samo nije umio da leti.
Tako je Milatović pljunuo na sve što je pričao, vezao konja đe mu aga kaže i obnovio ljubav sa Spajićem. I ostao u avionu. Do daljnjega, jer on sada više nikome ne treba, osim kao tih nekoliko ruku u podgoričkom parlamentu.
Iz DPS-a su poručili da se desila ucjena. O tome ne znam ništa, osim onoga što bi svakome moralo biti jasno: i Milatovićevog i Dritanovog brata Vučić praktično drži kao taoce u Beogradu. Ti ljudi mogu održavati iluziju da su slobodni: mogu, ponekad, kao Milatović ovih nedjelja, početi da se ponašaju kao da su slobodni; ali u odsudnom trenutku biće im stavljeno do znanja da je sloboda tek iluzija.
Milatović se, dakle, koprcao pa otišao sa vlašću, koja za njega ima spreman svilen gajtan – simbolički, naravno. Dritan, najuspješniji agent interesa Beograda u istoriji Crne Gore, ostavljen je u opoziciji, da joj što dublje zabode nož u leđa onda kada stigne takva naredba.
To je jedna opcija. Druga je da Milatović nije hrčak iz vica, nego nakupac sa pijace: da je čitavo vrijeme, pregovarajući lažno sa opozicijom, samo dizao cijenu koju su mu Mandić i njegov vjerni pratilac Spajić na koncu i platili.
Kako bilo: šansa da se opozicija vrati na vlast u Podgorici nije ni postojala. O Dritanu je rečeno dovoljno: kome nije jasno ko je on i što mu je posao, samo neka je zdravo. Sljedeće je važno, jer ovdje se sve brzo zaboravlja. Koalicija sa čovjekom koji je Vučićevom intervencijom – jer je Vučić odlučio da iz trke za predsjedničke izbore eliminiše Spajića – postao predsjednik Crne Gore, niti jednog trenutka nije bila moguća.
A sjećate li se kada je ono, nakon parlamentarnih izbora, Spajić, kao sad Milatović, davao signale da bi mogao i sa opozicijom? Aha. A sjećate li se čijom je intervencijom Front tada upao u vlast? Aha. Jeste, Milatovićevom. A sjećate li se ko je bio medijski motor-pokretač ideje da Front mora u vlast? Aha. Jeste, Željko i Vijesti. I poslije svega, opozicija vjeruje Dritanu, Jakovu i Željku? Dobro. Po crnogorskom ustavu, svako ima pravo da bude glup ko konj. I to mu pravo ne smije biti ugroženo.
Na koncu, dozvolite da iznesem svoje skromno mišljenje. U avgustu 2020. nije se desila nikakva smjena vlasti na izborima, nego je dovršena kontrarevolucija. Akteri te kontrarevolucije su precizno vođeni iz jednog centra i sva navodna politička dinamika među njima je tek odrađivanje unaprijed zadatih uloga. Crna Gora ima marionetsku vlast. Crnogorske službe bezbjednosti su izbušene i daljinski vođene.
Od ulaska Crne Gore u EU neće biti ništa, kao ni 101 put do sada. Kontrarevolucionarima na pamet ne pada da vlast predaju na izborima. Da bismo se oslobodili, neće biti dovoljan nikakav dogovor sa beogradskim agentima koji su naprasno počeli da crnogorče. Trebaće nam najmanje 60 posto podrške na izborima – dakle toliko da vlast ne može da pokrade pobjedu. I trebaće nam spremnost da na ulicama odbranimo taj rezultat. To je minimum koji će nam trebati – u najboljem slučaju.
